Zajedništvo s Papom nije izum 16. stoljeća

HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – KRALJA SVEGA STVORENOGA. MIR VAM I DOBRO!

Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Dan je Gospodnji – nedjelja. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, za divan dan. Zahvalimo za sve s kojima živimo, koji su nam dani i darovani, za koje smo odgovorni pred Bogom i ljudima, pred svojim narodom.

Izmolimo svoje uobičajene molitve, zaštitimo se od Zla i Zloga, navucimo na sebe Božju borbenu opremu kakvu nam nudi Poslanica Efežanima u šestom poglavlju, a donekle i Prva Solunjanima u petom poglavlju, završne Pavlove misli i preporuke. Dan je Gospodnji, za istinske vjernike obveza je pohod svete Mise. Zapravo ne obveza, nego trebali bismo to činiti iz ljubavi. Ljubav bi morala biti naš pokretač, a ne da nas tjeraju roditelji ili da se izmotavamo i izležavamo.

Isus je sam rekao, ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ. Ako me tko ljubi, neće mu biti ništa teško. Petra je pitao nakon uskrsnuća, pored one vatre, žeravice, na obali jezera, spram ljubavi. Tri puta. I obećao mu da treba pasti ovce i janjce njegove. Daje mu nalog. Tako bismo se trebali ponašati i mi. Činiti sve za Gospodina, iz ljubavi. Ne iz neke obveze koju nam netko drugi nametnuo. Ako nam je vjera bitna, ako nam daje kompas u ruke za život, onda bismo trebali usmjeravati svoj život prema onoj ‘igli’ koja vodi prema Kristu. On je Put, Istina, Život – kako smo čuli neki dan na blagdan Tome apostola, ali i Petra i Pavla.

Raskol u Švicarskoj i zajedništvo s Papom

Slušamo ovih dana mnogo, a i čitamo o nedopuštenom ređenju nekih biskupa u Švicarskoj koji su otišli tim činom u raskol s Papom. Trebamo imati pred očima kako zajedništvo s Papom nije neko kasnije učenje, izmišljeno kako bi se oduprlo antipapinskoj protestantskoj revoluciji u 16. stoljeću. Od početka su kršćani shvaćali da je zajedništvo s Papom bitan element tog vidljivog jedinstva.

Kao samo jedan primjer, sveti Jeronim je napisao papi Damazu, koji ga je zadužio da prevede Sveto pismo na latinski jezik. I Jeronim piše: Razgovaram s nasljednikom ribara i učenikom križa.

Ja, koji ne slijedim nikoga osim Krista kao prvoga, sjedinjen sam u zajedništvu s Vašom Svetošću, to jest s Petrovom Stolicom. Na ovoj stijeni znam da je Crkva sagrađena. Tko jede janje izvan svoje kuće, prostak je. Tko nije u Noinoj arci, propast će kad dođe potop… Tko ne sabire s vama, rasipa; jer tko nije Kristov, od Antikrista je. (Poslanica XV, ad Damasum, 2). Učenjak piše iz poniznosti Papi. Zna tko je glava Crkve. Naći ćemo takve misli i kod Ignacija Antiohijskoga, mučenika, pa i kod Polikarpa. A Klement Rimski – kao papa – intervenira u svojoj Poslanici Korinćanima zbog nekih nereda u zajednici.

Upravo kao što je to činio i Pavao u svoje vrijeme. Isus je utemeljio Crkvu na Stijeni-Petru, a ne nekim deklaracijama, manifestima, ustavotvornim preambulama itd. To Isusu nije bitno, nego osoba koja je spremna za Krista umrijeti. Doista, ako iskreno proučimo Petrov život, otkrit ćemo čovjeka puna slabosti.

Petar – komično nesavršen, a ipak izabran

Kao što nas podsjećaju zgode iz Evanđelja, Petar se često čini gotovo komično nesavršenim. Hoda po vodi, ali počinje tonuti. Ispovijeda Isusa kao Mesiju i nekoliko trenutaka kasnije zaslužuje ukor: „Odlazi od mene, Sotono.” Odbija dopustiti Isusu da mu opere noge, a zatim skreće u suprotnu krajnost. Obećava herojsku vjernost, a zatim se tri puta prije zore i pijetlova pjeva odriče svog Gospodina. Kad bismo birali vođu globalnog pokreta, Petar bi teško prošao kao kandidat. Ipak, Isus ga bira. Ova činjenica bi trebala ohrabriti sve nas.

Mnogi ljudi zamišljaju da svetost pripada samo duhovnim divovima. Promatraju svoje neuspjehe, slabosti, strahove i nedosljednosti te zaključuju da ih Bog nikada ne bi mogao upotrijebiti. Petar dokazuje suprotno. Petrov život nas uči da Bog ne poziva one koji su kvalificirani. On – Krist daje kvalifikaciju za službu i poziv.

Temeljni kamen Crkve nije besprijekoran junak, već duboko nesavršen čovjek preobražen milošću. To bi nas trebalo ispuniti nadom. Većina nas itekako dobro poznaje svoje slabosti. Znamo svoje neuspjehe, svoje kompromise, svoje strahove, svoje opetovane grijehe. Znamo koliko smo često razočarali sebe i možda Boga.

I Petar je sve to znao. Razlika je u tome što je Petar dopustio da mu se oprosti. Odlučujući trenutak u Petrovu životu nije njegova ispovijed u Cezareji Filipovoj. To nije ni njegovo hodanje po vodi. To nisu čak ni Duhovi.

Odlučujući trenutak je susret nakon Uskrsa na jezeru.

Ljubiš li me? – Isus i Petar uz žeravicu

Isus susreće Petra pokraj Galilejskog jezera. Okruženje je namjerno odabrano. Petar je tri puta zanijekao Isusa oko žeravice. Sada, uz drugu žeravicu, Isus mu daje mogućnost da tri puta potvrdi svoju ljubav. „Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me?” Tri puta se postavlja isto pitanje. Tri puta, Petar odgovara. Tri puta Isus mu povjerava svoje stado. Primijetite da Isus ne pita Petra je li dovoljno inteligentan, dovoljno snažan, dovoljno hrabar ili dovoljno sposoban. On pita samo jedno: “Ljubiš li me?”

Cijeli kršćanski život počinje tu, tu mu je ishodište. Ne s postignućem. Ne s uspjehom. Ne sa savršenstvom.

Nego s ljubavlju. Isus poznaje Petrove neuspjehe. Poznaje Petrova nijekanja, izdaju. Poznaje svaku slabost skrivenu u Petrovom srcu. Pa ipak, On mu svejedno povjerava svoje ovce. Zašto? Jer ljubav je jača od neuspjeha. Petrov autoritet u Crkvi ne počiva na njegovoj savršenosti, nego na njegovom odnosu s Kristom.

Isto vrijedi i danas. Svaka služba u Crkvi, bilo da je vrši papa, biskup, svećenik, redovnik ili laik, mora biti ukorijenjena u ljubavi prema Kristu. Bez te ljubavi, služba postaje administracija. Vodstvo postaje upravljanje. Služenje postaje puka dužnost. Ali kada služba proizlazi iz ljubavi, Krist postaje prisutan kroz onoga koji služi.

Evanđelje završava proročanstvom. Isus kaže Petru da će doći dan kada će raširiti ruke i biti odveden kamo ne želi ići. Ivan objašnjava da Isus govori o Petrovom mučeništvu. Brzopleti ribar koji je nekoć bježao od opasnosti jednog će dana prigrliti križ. Kukavica koja je zanijekala Krista jednog će dana umrijeti za Njega. To bi morali imati svi vjernici na umu. Pa i ovi koji nisu poslušali Papu te se dali nezakonito zarediti za biskupe.

Petar i Pavao – jedinstvo u različitosti

Petar pase stado. Pavao naviješta Evanđelje narodima. Različiti darovi, različiti temperamenti, različite misije. Pa ipak, obojica služe istom Gospodinu. To jedinstvo usred različitosti ostaje jedna od velikih pouka odnosa Petra i Pavla.

Rana Crkva nije bila oslobođena neslaganja. Petar i Pavao povremeno su se sukobljavali. Sam Novi zavjet bilježi trenutke napetosti. Ipak su ostali ujedinjeni u Kristu. U svijetu koji je sve više obilježen podjelama, polarizacijom i ideološkim sukobima, njihov primjer je izuzetno važan. Kršćansko jedinstvo ne zahtijeva uniformnost.

Crkva je oduvijek uključivala različite osobnosti, kulture, perspektive, duhovnosti i darove.

Jedinstvo ne dolazi iz istovjetnosti, već iz zajedničke vjernosti Kristu. Stoga molimo za jedinstvo svih pod Petrom. Na to nas poziva sam Gospodin! DA SVI BUDU JEDNO

Zašto psovka u prometu šteti vama, a ne drugom vozaču?

Laboratorij je potvrdio ono što je Crkva tvrdila stoljećima

SSPX ipak zaredilo biskupe bez papina blagoslova: automatska ekskomunikacija, ali i otvorena vrata dijalogu