Europsko sigurnosno stanje ubrzano se mijenja. I to ne na bolje. Američki ministar rata Pete Hegseth
na sastanku s NATO kolegama, održanim 18. lipnja, najavio je uvođenje modela NATO 3.0, ali i šestomjesečnu analizu smislenosti ostanka američkih snaga u Europi. Čak i da američke snage ostanu pitanje je koliko će biti spremne za djelovanje. Ili će američki predsjednik Donald Trump, u svom stilu, izjaviti „američki vojnici više neće ginuti u Europi”. I time praktično ukinuti NATO.
Stoga je neminovno da europske države potraže nove oblike sigurnosne suradnje, nove saveznike. Naročito mala država kakva je Hrvatska. Suradnja s Francuskom, koja je posljedica djelovanja francuskog lobija u Vladi, pokazala se vrlo lošom. Uostalom, nakon što Francuzi 2. svibnja izaberu novog predsjednika ili predsjednicu toj će suradnji doći kraj.
S druge strane Hrvatska je u sigurnosnom savezu s Albanijom i Kosovom. I dok Zagreb pokušava umanjiti važnost dokumenta Deklaracija o suradnji na području obrane i sigurnosti, Tirana i Priština tvrde suprotno. Zanimljivo je kako je Ministarstvo obrane na svojim internetskim stranicama objavilo samo englesku verziju, a ne (i) hrvatsku, pokušavajući i tako smanjiti važnost dokumenta. A u njemu se navodi tehnička suradnja kroz zajedničku nabavku naoružanja, ali i njegovu zajedničku proizvodnju. Još zanimljivije je najava zajedničkih vojnih vježbi, što je puno viši oblik suradnje. Doduše, nigdje se na spominje hrvatska obveza obrane Kosova u slučaju srbijanske agresije. Valjda se to podrazumijeva.
Istovremeno s jačanjem sigurnosne suradnje s Hrvatskom, Albanija i Kosovo jačaju suradnju s Turskom. Doduše, ta ja suradnja na značajno višoj razini nego s Zagrebom. Do te razine da se Priština i Tirana nadaju da će turski vojnici zamijeniti američke ako se ovi povuku s Kosova.
I MORH ima suradnju s Turskom, doduše za sada vrlo skromnu. Javnost zna za kupnju šest borbenih bespilotnih letjelica Bayraktar TB2. Na dva patrolna broda klase Omiš nalaze se paljbene stanice SMASH turske tvrtke Aselsan.
I to je uglavnom to. Iako bi moglo biti puno više.
U novim sigurnosnim odnosima u Europi Turska se naglo promiče u snažnu silu. I ne samo u Europi. Turska se 7. kolovoza pridružila obrambenom savezu Saudijske Arabije i Pakistana, stvorivši tako novi sunitski blok koji ima potencijal preokrenuti odnos snaga ne samo na Bliskom istoku već i šire. Doduše, opstojnost saveza prije svega će ovisiti o spremnosti Ankare i Islamabada da pošalju kopnene snage u Jemen i tako konačno okončaju strahovladu terorističkog pokreta Ansar Allah (kojeg predvode šiitski Huti).
Istovremeno Ankara je najavila temelji zaokret u odnosu prema Moskvi i Kijevu. Na samom početku ruske agresije Ankara je kraće vrijeme podržavala Ukrajinu, prije svega zbog dotadašnje snažne vojne suradnje. Međutim, vrlo brzo se okrenula neutralnosti i pokušajima posredovanja između Moskve i Kijeva. Istovremeno je odbila uvesti sankcije Rusiji, te tako postala jedan od najvažnijih ruta za prijevoz zapadne, prije svega europske robe u Rusiju. Ruski turisti još uvijek su rado viđeni gosti (2025. godine 6,9 milijuna posjetilo je Tursku), iako je pitanje do kada.
Naime, Ankara je najavila veliku isporuku oružje i streljiva Ukrajini. Između ostalog 12 višecijevnih lansera na gusjenicama M270 Multiple Launch Rocket System (M270 MLRS) i 70 pripadajućih balističkih projektila M39 Army Tactical Missile System (ATACMS). Uz njih Turska bi Ukrajini isporučila i 2524 nevođene rakete M26. Opet, ne spominje se točna inačica pa ako se radi o najstarijoj onda je domet rakete 32 kilometra. Turska će Ukrajini isporučiti i 47 tisuća artiljerijskih granata M509A1 kalibra 203 mm. I to je vjerojatno tek početak.
Kad se radi o sigurnosti i opstanku države i naroda onda vrijedi samo jedno pravilo – realnost. A to znači i „neprijatelj našeg neprijatelja je naš (najbolji) prijatelj”. U slučaju Hrvatske i Turske jasno je tko je taj neprijatelj. Vučić samo čeka priliku da okupira Kosovo, te pripoji Republiku Srpsku. Pa potom i Crnu Goru. Takva prilika mogla bi mu se ukazati jako brzo ruskom agresijom na baltičke države. Zaokupljeni krizom na Baltiku europski vlastodršci se neće baviti trivijalnim Balkanom. Uostalom, glavni cilj ruske agresije na Estoniju, Litvu i Latviju bit će slabljenje ili potpuni prekid europske pomoći Ukrajini. Što bi neminovno dovelo do ukrajinskog kraha.
Europski vlastodršci su zadnje četiri godine uglavnom protraćili na jalove parole i pritom nisu uopće povećali obrambene sposobnosti. Dapače, mnogobrojni propali projekti razvoja oružanih sustava dokazuju da se ništa bitno nije promijenilo.
Istovremeni političke perspektive ukazuju na neminovno jačanje proruskih političkih opcija. Počevši od Bugarske gdje se to već dogodilo, preko Rumunjske, sve do Njemačke i Francuske. Putin samo treba pričekati godinu dana da izborima proruske političke opcije dođu na vlast pa da krene na baltičke države. Sa „svojim” ljudima na vlasti volja za obranom baltičkih država, bez obzira na to što su članice NATO-a, bit će ikakva ili nikakva. Otprilike kakva je bila francuska i britanska da 1939. godine brane Poljsku.
Kineski raketni div HQ9 stiže u Srbiju – zašto bi se Hrvatska trebala zabrinuti?
Pariz: Hrvatska je točno tamo gdje treba biti – gleda u stražnjicu Vučića
