Filip Hrgović (34) i prije meča s Mosesom Itaumom već je imao mjesto u povijesti hrvatskog sporta (prvak Europe, jedini s olimpijskom medaljom u neovisnoj Hrvatskoj…) S trijumfom nad Itaumom i titulom IBF prvaka svijeta, kao prvi Hrvat u povijesti – svjetski prvak u profesionalnoj apsolutnoj kategoriji – definitivno je već ušao u legendu i u galeriju najvećih hrvatskih sportaša ikada.
Hrgovićeva titula u tri je najveća pothvata hrvatskog sporta po globalnom odjeku – uz finaleSvjetskog prvenstva u nogometu 2018. godine i Wimbledon Gorana Ivaniševića 2001. godine. Hrvatski sportaši postizali su nestvarne uspjehe (olimpijski pothvati Janice Kostelić, Ivica Kostelić pobjednik Svjetskog kupa, svjetska i olimpijska zlata rukometaša, bronce Vatrenih, kraljica diska Sandra Perković, veslačka braća Martin i Valent Sinković itd…), a ta tri odskaču po globalnoj pozornosti, senzacije koje su obišle cijeli svijet.
U povijesti najvećih mečeva koji su obilježili epohe, trijumf Filipa Hrgovića može se usporediti samo s dva:
1. S antologijskim „The Rumble in the Jungle” otprije više od pola stoljeća, u Kinshasi 1974. godine kad se Muhammad Ali vratio u ring protiv mlađeg i zastrašujućeg Georga Foremana, nepobjedivog nokautera (40-0, 37 nokauta).
On je za taj meč u Zairu izabrao taktiku koju nije otkrio ni trenerima, osam rundi bio je na konopcima, blokirao udarce i izmicao se, puštao Foremana da se ispuca, provocirao ga kad je primao Foremanove bombe, „što je to, udaraš kao curica“, naravno čovjek mora biti od granita da to istrpi, i onda ga je u osmoj rundi nokautirao. O tom meču snimljeno je nekoliko filmova, najpoznatiji su „Kad smo bili kraljevi“ koji je nastajao 20 godina i raskošni blockbuster „Ali“ s Willom Smithom u glavnoj ulozi.
2. Meč iz 1990. godine kad su ‘monstruoznom’ Mikeu Tysonu u punoj snazi, apsolutnom prvaku s objedinjenim titulama i s omjerom pobjeda 37-0, 33 nokauta, doveli totalnog autsajdera Bustera Douglasa koji je onda Tysona nokautirao u 10. rundi nakon što je Douglas bio na podu u osmoj rundi i preživio Tysonov uragan za završetak meča. Nikad u povijesti klađenja jedan kandidat za svjetsku titulu nije imao manji koeficijent – 42:1. Američka TV-mreža ESPN snimila je o toj senzaciji sjajan film „42 to 1“ kao najvećem iznenađenju u povijesti svih sportova.
I Filipa Hrgovića tretirali su kao unaprijed prežaljenog autsajdera, janje za klanje, žrtvu za krunidbu ‘novog Tysona’, počev od vlastitog promotora Franka Warrena koji nije skrivao da je meč organiziran kao bi okrunili Itaumu, najmlađeg prvaka nakon Tysona, a kasnije priznao da je sve bilo posloženo da bi mladi Itauma zauzeo prijestolje.
Nisu ni sanjali da su probudili inat i razjarili buntovnog hrvatskog El Animala koji je ukrao show, a triput ‘nokautirao’ Itaumu već na uvodnim predstavljanjima i tiskovnim konferencijama. ‘Pojeo’ ga je, izdominirao, to je čudo kako ga je pregazio na njegovom terenu u Engleskoj protiv svih kladionica, statistika i mašinerije svjetskog profesionalnog boksa.
O senzacionalnom finalu Dalića i Vatrenih u Moskvi 2018. izdana je hit-knjiga (Zlatko Dalić: Rusija naših snova), o Goranovoj senzaciji snimljen je još 2004. godine igrani film ‘Wimbledon’ (redatelj Richard Loncraine, s Paulom Bettanyjem i Kirsten Dunst u glavnim ulogama).
Taman da Filip Hrgović više nikad ne uđe u ring i ne navuče rukavice, ostaje hrvatski velikan za sva vremena, po kojem će se sigurno snimiti i svjetski blockbuster. Kao što je Goran Ivanišević uoči posljednje serije servisa u finalu Wimbledona, s istrošenim, bolnim ramenom, uputio pogled prema nebu i zavapio:
‘Bože, daj mi još taj servis, nek mi onda rame otpadne, ne moram više igrati tenis“.
Želja mu je uslišena, pogodio je servise za antologijski trijumf protiv Patricka Raftera, a Goran je brzo morao na operaciju ramena i eto, više nakon toga nije odigrao meč svoje, najviše razine.
I Filip Hrgović sad ima svoj pothvat za antologiju svjetskog boksa, čudesni pothvat koji bi i na filmu djelovao nestvarno, upravo zbog drame u Londonu, zbog čudesnog preokreta prema Božjem planu i načina kako je Filip uskrsnuo i okrenuo meč. Zapravo, takvi filmovi već su davno snimljeni, Rocky u šest nastavaka i kad smo ih gledali, govorili smo „to je samo film, nemoguće u životu“.
Filip Hrgović ‘odglumio’ je Rockyja u stvarnom životu, s udarcima i s boli koji nisu fingirani. I odmah nakon meča, devet nemilosrdnih rundi u kojima je pretrpio više od 160 izravnih, razornih udaraca, Duh Sveti nadahnuo ga je za govor u ringu koji će se pamtiti i kojeg treba redovito ponavljati za nadahnuće svim našim mladim sportašima:
„Nisam ovo bio ja, ovo je bio Isus Krist u meni. Duh Sveti. Gubio sam svaku rundu, ne znam otkud mi je stigla energija. To nije bila moja energija, nego energija Duha Svetog. Bog je sve osmislio, on me spojio s mojim odličnim trenerom, menadžerom, oni su mi promijenili život, nikad nisam bio u boljoj spremi. Hvala Isusu Kristu!“
Ponizan i dostojanstven nakon pobjede, kao što je sve ove godine, kad su ga gurali u stranu kao nepoželjnog autsajdera, ostao čvrst i uspravan: U pobjedi se ne uzvisi, u porazu se ne ponizi…
Kao najveći, na svjetskom tronu, nije se stavio u prvi plan. odmah je podijelio zasluge scijelim svojim teamom, trenerima i partnerima koji su patili i dizali se svakodnevno s njim, proživljavali s njim svaki trening, uz svoje najbliže, obitelj, suprugu Marinelu s kojom se poznaje od djetinjstva u Sesvetama:
„Želim posvetiti ovu borbu svom preminulom ocu, mislim na njega svaki dan. Nakon borbe s Duboisom htio sam prekinuti s boksom. Nakon toga se rodila moja kćer, njoj također posvećujem ovu borbu. Htio sam da može biti ponosna kako joj je otac prvak svijeta.“
Uz poruku:
„Ne pripremajte mi dočeke, ne trebaju mi proslave, želim samo biti s mojom suprugom i kćeri!“
Neopisivo smo ponosni kako je predstavljao sve nas, cijelu Hrvatsku, pred očima cijelog svijeta oživio neuništivi duh hrvatskog ratnika: vjera, domoljublje, obitelj, zajedništvo, geni kameni… Sve bez čega nema uspjeha hrvatskih sportaša. I sve na što mnogi domaći protuhrvatski zlotvori i jalnuši prvo i najniže udaraju, jer znaju da to čini Hrvatsku i Hrvate uspravnima i ponosnima.
I nije slučajno što su korijeni Hrgovića iz Livna gdje je bio rođen pokojni otac Petar, otkud su i velikani koji su promicali slavu Hrvatske: Zlatko Dalić, Davor Šuker, Domagoj Duvnjak, Niko i Robert Kovač…
Hrgovićeva vjera nije tek dio javnog nastupa nakon osvajanja naslova, nego temelj njegova odnosa prema boksu, životnim kušnjama i vlastitoj karijeri. Hrgović o vjeri i svom odnosu prema Bogu otvoreno svjedoči već godinama. Vjera i molitva sastavni su dio njegova života, tako i svih treninga i pripreme za svaku borbu.
Kad je ponestalo snage, ostala je vjera
Bilo je trenutaka kada je Filip Hrgović bio na rubu da više nikada ne uđe u ring. Nakon poraza od Daniela Duboisa izgubio je vjeru u nastavak karijere. Godine mukotrpnih treninga, odricanja i čekanja velikih prilika odjednom su mu se učinile uzaludnima.
Hrgović ne skriva da su ga upravo najteži trenuci najviše približili vjeri i da je zahvalan na svim iskušenjima i križevima koji su mu bili na životnom putu.
„Isus je bio jedini kome sam se uvijek mogao obratiti. Bio sam izgubljen, bio sam očajan, osjećao sam se sam na svijetu. Jedino sam imao Isusa, Sveto Pismo i molitvu. Zahvalan sam na svim iskušenjima, jer su me upravo ona zbližila s Bogom“.
“Nisam ovo bio ja, ovo je bio Isus Krist u meni. Duh Sveti“, nije to bila tek rečenica izrečena u euforiji nakon velike borbe. Hrgović o vjeri govori godinama. Bog se odlučio proslaviti kroz njega i sad njegove riječi čuju svi, kao i oni koji su ga ignorirali, omalovažavali, pa i ismijavali zbog otvorenog svjedočenja vjere.
„Božju riječ nosim u svaki kamp već deset godina, Bibliju i svetu vodu. Daju mi snagu da ostanem povezan s Bogom kroz svu bol i žrtvu koju prolazim.“
U njegovu je razmišljanju jednostavna, ali snažna poruka, ne samo sportašima: čovjeku je lako vjerovati u vlastitu snagu kada mu sve ide dobro. Tek kada dođu problemi, postaje svjestan vlastitih granica.
„Kada je sve dobro u životu, misliš da ti ne treba Bog, misliš da si ti najbolji. Tek kada počnu problemi, tek tada zatražiš, zaišteš Boga.“
I upravo se ta vjera, smatra Hrgović, pokazala u trenutku kada mu je u ringu u Londonu ponestajalo fizičke snage.
„Bog je sve osmislio, on me spojio s mojim odličnim trenerom, menadžerom, oni su mi promijenili život. Nikad nisam bio u boljoj spremi. Imao sam savršen kamp, hvala Isusu Kristu.“
Kakvo je to Božje čudo – posrnulog Hrgovića, Bog je spojio s Abelom Sanchezom, čovjekom koji je ušao u osmo desetljeće života, koji je stvorio dvadeset prvaka u profesionalnom boksu, cijeli život proveo po dvoranama i s fokuserima na rukama. Sanjao je prvaka svijeta u najtežoj, kraljevskoj apsolutnoj kategoriji. Trening kamp u brdima Kalifornije u San Bernardinu, pravi boksački samostan u planinama, izoliran na 2000 metara nadmorske visine, podignuo je praktički svojim rukama (inače i građevinac po struci), zavarivao sam konstrukcije za vreće i ring, pretrpio i srčani udar koji ga je odvojio od boksa.
I Bog mu je poslao velike prvake, zapravo boksače koji su uz njega mogli postati veliki prvaci, Oscara de la Hoyu, Genadija Golovkina, sada i Filipa Hrgovića kad je Sanchez već zašao u ozbiljne godine u kojima većina podvlači crtu pod životni put, nego postavlja noveciljeve i planove.
Zato je priča Filipa Hrgovića veća od jedne pobjede.
To je priča o sportašu koji je godinama živio s pritiskom očekivanja, o čovjeku koji je prošao kroz poraze i trenutke očaja, o sinu koji je uvijek želio da se otac i obitelj, njegova domovina mogu ponositi s njim i koji želi da i njegova kći bude ponosna na svog oca.
Prije svega, to je priča čovjeka koji vjeruje i zna da u najtežim trenucima nije bio sam.
„Na kraju, to je jedino bitno u životu. Pronaći Boga, osjetiti Njegovu prisutnost, imati Njegov blagoslov.“
Za Hrgovića je naslov svjetskog prvaka zato više od sportskog uspjeha – to je kruna jednog dugog puta – putovanja na kojem je, kako sam kaže, najvažnije bilo pronaći Boga.
„U pobjedi se ne uzvisi, u porazu se ne ponizi, a u životu se ne predaj“ – Filip Hrgović upravo to svjedoči svojim životom.
