Treba li izbacivati Djela apostolska 8, 37

Članak govori o razgovoru đakona Filipa s Etiopljaninom, retku koji neki noviji prijevodi izostavljaju, a izvornim ga drže otci od II. stoljeća i naviješta liturgijska praksa 11 katoličkih obreda.

HBK izdaje Katekizam koji se na nj oslanja, a onda, paradoksno, daje suglasnost na prijevod koji ga izbacuje.

Akademskim slobodama protiv crkvene predaje

Redak Djela apostolska 8, 37 glasi:

„Reče mu Filip: Ako vjeruješ svim srcem, slobodno. A on mu odgovori: Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji.“

Je li utemeljeno oglušiti se na krštenikovo pitanje i ne tražiti ispovijest vjere prije krštenja?

Tko se bavi logikom, psihologijom, zakonitim očekivanjima, dušobrižništvom, bogoslužjem i govorom o Bogu reći će – nije.

Ipak, Biblija Hrvatskoga biblijskoga društva i neke druge kažu: jest.

Je li to u skladu s kršćanskom predajom, načinom vjerovanja i moljenja? Nije. No, neki i to pokušavaju promijeniti.

Izbacivanje toga retka poznati je slučaj, bolje reći žrtva tekstne kritike, pa ga više modernih izdanja Novoga Zavjeta izostavlja.

Slijedeći takve uzore, među kojima je izdanje Novoga Zavjeta na grčkom zvano „Nestle-Aland“, koje je priredio Zavod za novozavjetna tekstna istraživanja Sveučilišta u Münsteru, a objavilo Njemačko biblijsko društvo, Biblija hrvatski standardni prijevod (2025. i 2026.) na mjestu Djela apostolskih 8, 37 ima samo znak *, a u bilješci:

„Redak 37 ne postoji u najstarijim rukopisima Djela apostolskih te se više ne uključuje u prijevode.“

Očekivano, taj redak ispušta, zato što ispovijeda Kristovo boštvo, i Biblija Prijevod Novi svijet (Jehovinih svjedoka, 2020.).

Njegovim „neuključivanjem u prijevod“ dolazi do prekida:

– s čitanjem Crkve koje je dokumentirano od II. stoljeća,

– s hrvatskom biblijskom baštinom koja postoji od IX. stoljeća,

– s onim što Crkva naviješta i slavi u anglikanskom, armenskom, bizantskom, geeškom, koptskom, malankarskom, maronitskom, rimskom tradicionalnom, izvornom rimskom pavlovskom, siro-malabarskom i zapadnosirskom obredu[1] i

– s onim što Crkva vjeruje i na čemu temelji definiciju kršćanina (Katekizam Katoličke Crkve, br. 454, bilješka 78).

Sveto Pismo nije nastalo u okrilju sveučilišnih zavoda za tekstna istraživanja, nego u Crkvi. Ona je, a ne akademski krugovi, na saborima, a ne u kružocima, utvrdila koji su tekstovi kanonski, tj. bogonadahnuti, te što oni znače za vjeru i bogoštovlje. Ni Crkva nije vlasna proglasiti da nešto što je tisućljećima smatrala Božjom riječju – više to nije. Crkva je čuvarica i prenositeljica Objave, a ne njezina gospodarica i prekrajateljica.

Isusova je riječ (Matej 5, 18) da se sve do smaka svijeta ni jedna jota, ni crtica – ni jedno slovce, ni jedan potezić Svetoga Pisma mḕ parélthēͅ: ‘ne smije zanemariti’, ‘ne može izostaviti’, ‘ne će proći’, ‘ne će nestati’.

Argumenti za izostavljanje nisu dovoljni da opravdaju posvemašnju sigurnost kako redak nije pripadao izvornomu tekstu Djela apostolskih. Ovaj članak pokazuje kako postoje ozbiljni razlozi za njegovo očuvanje i zadržavanje u Svetom Pismu.

Argument kritičkih izdanja jest da taj redak ne sadržavaju grčki rukopisi: Papirus 45 (iz oko 250., otkriven 1933.), Codex Sinaiticus (iz IV. stoljeća, otkriven 1844., objavljen 1859.), Codex Vaticanus (IV. stoljeće, objavljen 1881.), Codex Alexandrinus (iz V. stoljeća, objavljen 1657.), Codex Ephraemi Rescriptus (iz V. stoljeća, objavljen 1845.), Papirus 74 (iz VII. stoljeća, objavljen 1961.), Minuskula 33 (iz IX. stoljeća, uključen u 25. izdanje Nestle-Alanda 1963.) i Minuskula 81 (iz godine 1044., objavljen 1854.).

No, svih tih osam rukopisa aleksandrijskoga su tekstnoga podrijetla. Uzimanje u obzir samo te tekstne predaje zanemaruje sve ostale.

K tomu, izostavljanje u tim rukopisima ne znači da se redak smatra naknadnim umetkom ili nevjerodostojnim. Pisarima su se jednostavno potkradali previdi.[2]

A, ni aleksandrijska tekstna predaja nije jednoglasna da je 8, 37 naknadni umetak. Naime, više rukopisa upravo te predaje ima taj redak, primjerice Minuskula 1739 (iz X. stoljeća), a najstariji grčki rukopis koji ga ima jest Codex Laudianus (napisan na Sardiniji oko godine 540.), bizantske tekstne predaje s puno zapadnih i nekim aleksandrijskim čitanjima.

Stoga se ispuštanje 37. retka može razumjeti i kao sustavno (namjerno) brisanje u specifičnoj teološkoj školi (aleksandrijskoj), pod utjecajem teološkoga rigorizma koji je upravo u Aleksandriji bio osobito jak.

Redak imaju i rukopisi sirske, Zlatoustove ili bizantske tekstne predaje na grčkom.

Dokumentirano je da su ga latinski otci i Zapadna Crkva smatrali vjerodostojnim od II. stoljeća.

Djela apostolska napisana su najkasnije 61. godine poslije Krista. Lukin autograf nije očuvan, nego samo prijepisi prijepisa. Najstarije potvrde postojanja retka 8, 37 potječu iz godine 175./180. (Irenej Lionski), 248. (Ciprijan) i 259. (Poncij), a najstariji slučaj njegova ispuštanja potječe iz oko godine 250. (Papirus 45).

Prijepor oko 37. retka osme glave nastao je u protestantskom svijetu. Erazmo Roterdamski prihvatio je redak kao vjerodostojan i priredio ga 1516. za tisak u grčkom izvorniku.[3] O njegovu ispuštanju u nekim rukopisima Erazmo je zaključio: „Međutim, prosuđujem da je bio izostavljen zbog nemara pisara“.[4]

Protestantske zajednice koje se drže Textusa receptusa i Biblije kralja Jakova (1611.) sveudilj imaju taj redak. Oni pak koji slijede moderna kritička izdanja izostavljaju ga.

Prezbiterijanac Bruce Manning Metzger (1914.–2007.) navodi nekoliko razloga zašto odbacuje redak 8, 37 u Djelima apostolskim.

Prvi mu je:[5]

„Nema razloga zašto bi pisari izostavili gradivo ako je izvorno stajalo u tekstu.“

– Ali otački tekstovi i rasprave vođene u drugom i trećem stoljeću nasuprot tomu obrazlažu da je i zašto je upravo taj redak nekima bio smetnja u shvaćanju ozbiljnosti krštenja i nemogućnosti kasnijega opraštanja grijeha, što bi bio razlog zašto bi neki pisari svjesno ili po nalogu ispustili redak (usp. u nastavku odlomak Svjedočanstvo otaca).

Herma u Pastiru (napisanu u Rimu između godine 120. i 130.) i Tertulijan u spisu O krstu (napisanu u Kartagi oko godine 198.) uče da se za grijeh počinjen nakon krštenja s Bogom moguće pomiriti samo jednom.[6] (Kao što se krštenje može primiti jednom, tako da se i sakramentno odrješenje u ispovijedi može primiti samo jednom.)

Veličajući krštenje i sv. Ambrozij kaže: „To je uranjanje (krštenje) nakon kojega nitko ne griješi.“[7]

Oni koji su zastupali to stajalište zagovarali su odgađanje krštenja dok se katekumenov značaj potpuno ne oblikuje tako da se grijeh nakon krštenja može smatrati praktički nemogućim. U spisu O krstu Tertulijan kaže:

„Svako traženje [krštenja] može prevariti i biti prevareno. Poradi toga, zbog stanja i raspoloženja svake pojedine osobe, pa i dobi, odgađanje krsta korisnije je“ (18, 3–4).

„Neka odgađaju [krštenje] ili dok se udaju ili očvrsnu u uzdržljivosti. Tko shvaća koliko je krštenje breme, više će se bojati primanja nego odgađanja“ (18, 6).

Hermin Pastir, u kojem se prorokuje u tom smislu, sastavni je dio Sinajskoga rukopisa Svetoga Pisma, a taj je rukopis ključni argument za ispuštanje toga retka. Do sada se zanemarivalo kako je, pridodavanjem Hermina Pastira objavljenoj Božjoj riječi, taj rukopis ujedno i pokazatelj zašto bi, u svjetlu Hermina tumačenja, njegov prireditelj bio protiv mogućnosti brzoga krštenja kakvo opisuje redak 8, 37 Djela apostolskih.

Onima koji su zastupali to stajalište krštenje Etiopljanina odmah nakon ispovijedanja vjere moglo je smetati. Teško da su mogli izostaviti cijelu perikopu, ali su mogli oslabiti njezinu snagu izostavljanjem rečenice u kojoj đakon Filip, prvi misionar, kao očiti uvjet za krštenje odmah postavlja izravno pitanje kako bi izazvao posve sadržajnu izjavu vjerovanja u boštvo Gospodina Isusa. Takvo izostavljanje moglo je biti znatno prihvaćeno u Crkvama na Istoku i stoga je moglo utjecati na predloške većine grčkih rukopisa koji su sada dostupni bibličarima.

Drugi je Metzgerov razlog jezikoslovni ili stilski:[8]

„Treba napomenuti i da tòn Iēsū͂n Khristón nije Lukin izraz.“

– To što Luka drugdje ne rabi tu trorječnu svezu nije dokaz da je on nije mogao napisati.

Akuzativ imenice Isus Iēsū͂n pojavljuje se u grčkom izvorniku Novoga Zavjeta 129 puta. S članom ispred tòn Iēsū͂n dolazi 60 puta (Matej ga ima šest puta, Marko 10 puta, Luka 12 puta u Evanđelju i osam puta u Djelima; Ivan 22 puta u Evanđelju i jednom u poslanici te Pavao jednom).[9]

Akuzativ imenice Krist Khristón nalazi se u grčkom izvorniku Novoga Zavjeta 67 puta. S članom tòn Khristón dolazi 17 puta (Luka ga navodi šest puta u Evanđelju i pet puta u Djelima; Pavao pet puta i Petar jednom).[10]

Akuzativna sveza Iēsū͂n Khristón pojavljuje se sedam puta; imaju je Pavao i Ivan po 3 puta, a Juda jednom.[11] Obrnutim redoslijedom, Khristón Iēsū͂n dolazi 12 puta; Luka je u Djelima bilježi pet puta, a Pavao u poslanicama sedam puta.[12] S članom tòn Khristón Iēsū͂n pojavljuje se četiri puta, tri puta u Djelima apostolskim (5, 42; 18, 5.28) i jednom u Kološanima 2, 6. S početnim slijedom riječi i s članom tòn Iēsū͂n Khristón dolazi samo jednom, u Djelima apostolskim 8, 37.

Ako Luka ima 20 puta tòn Iēsū͂n, 11 puta tòn Khristón i tri puta tòn Khristón Iēsū͂n, zašto bi bilo začudno da jednom ima tòn Iēsū͂n Khristón?

Luka rabi akuzativ Bogočovjekova imena i apelativa češće nego drugi novozavjetni pisci. Dapače, više od trećine svih pojavnica tih likova u Novom Zavjetu jesu Lukini.

Luka ima najviši i najklasičniji književni stil u Novom Zavjetu i daleko češće od drugih novozavjetnih pisaca služi se klasičnim idiomom akuzativa s infinitivom, kakav je u izvorniku rečenice Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji.[13]

Stoga ta Metzgerova tvrdnja nema uvjerljivost.

Treći je Metzgerov razlog:[14]

„Prvotna Crkva nedvojbeno je rabila izričaj Pisteúō… Khristón u krštenjima i možda je bila zapisana na rubu primjerka Djela apostolskih. Čini se da je njezino umetanje u tekst bilo posljedica osjećaja da Filip ne bi krstio Etiopljanina a da ne osigura ispovijest vjere, koja je trebala biti izražena u pripovijedanju.“

Time Metzger preuzima razlog koji su godine 1882. iznijeli anglikanci Brooke Foss Westcott (1825.–1901.) i Fenton John Anthony Hort (1828.–1892.). Oni su ustvrdili da je redak 8, 37 „umetak“ i to „sadržajem nedvojbeno izvedenim iz zajedničke kršćanske prakse“.[15]

– Nedvojbeno je bio običaj zahtijevati od novoobraćenika da prije krštenja ispovjedi vjeru u Gospodina Isusa Krista. Westcott, Hort i Metzger pretpostavili su da je davni prepisivač u rub svoga primjerka dopisao uputnicu na tu praksu, a moguće i točan bogoslužni izričaj u kojem je krštenik trebao dati ispovijest vjere. Zatim su pretpostavili da je kasniji prepisivač smatrao rubnu bilješku dijelom nadahnuta teksta i uvrstio je u glavni slijed teksta u novom primjerku koji je on prepisivao.

Poteškoća je s tim tumačenjem što je ono čista pretpostavka. ‘Pravila’ tekstne kritike uspostavili su sami sljedbenici tekstne kritike (kritičari ustaljena čitanja) i često su ih vrlo proizvoljno primjenjivali. Jedno od ‘pravila’ jest da je kraći prijevod vjerojatnije izvorniji od duljega. Time pretpostavljaju da je napast uljepšavanja jača od sklonosti skraćivanju. Ta pretpostavka ne uzima dovoljno u obzir nenamjerne propuste koje bi vjerojatno napravio umoran, ostario, kratkovidan, nezainteresiran, neuk ili neučinkovit pisar (prepisivač). Svatko tko i danas prepisuje dugu ispravu lako bi izostavio pokoju riječ i rečenicu, možda i cijeli odlomak, ali dodavanje zahtijeva svjestan napor da se stvori posve novi materijal. Pri prepisivanju lakše se popusti prema izostavljanju nego prema izmišljanju.

Ako je bogoslužje srce Crkve, a Sveto Pismo nastaje u krilu Crkve, onda tvrdnja da je nešto ušlo u Pismo iz rane liturgije nije dokaz da već sv. Luka to nije zapisao u Djela apostolska, to jest samo podrijetlo toga dijaloga samo po sebi nije dokaz da je redak „lažan“ ili „neizvoran“. Predaja (uključujući liturgiju) prethodi kanoniziranomu tekstu Pisma. Tekstna kritika koja ignorira živu liturgijsku predaju Crkve primjenjuje prosvjetiteljski, protestantski pristup sola Scriptura na tekst koji je po naravi crkveni.

Redak navode Irenej Lionski i Tertulijan u zadnjoj četvrtini II. stoljeća te Ciprijan i Poncij polovicom III. stoljeća, dakle prije nego je on prvi put ispušten u nekom grčkom rukopisu. A prije toga ispuštanja na grčkom, već je bio preveden na latinski (Vetus Latina). Stoga je očito da su postojali rukopisi Djela apostolskih koji su sadržavali taj redak prije nego što su kasniji naraštaji pisara napravili prijepise u kojima toga retka nema.

Prezbiterijanac Joseph Addison Alexander (1809.–1860.) predložio je jednostavno objašnjenje:[16]

„Može se tvrditi da je redak, iako izvoran, kasnije izostavljen, kao neprijateljski prema praksi odgađanja krštenja, koja je postala uobičajena, ako ne i prevladavajuća, prije kraja trećega stoljeća. Dapače, nalazi se u mnogim rukopisima, uključujući i neke od najstarijih, a navode ga kao dio ovog konteksta, ne samo Ciprijan, nego i Irenej. Stoga je to jedan od onih slučajeva u kojima se vanjsko svjedočanstvo može smatrati vrlo uravnoteženim i u kojima je najsigurnije pustiti da prevlada opseg prihvaćenoga teksta i tradicionalna vjerovanja.“

Stoga se tvrdnja Westcotta i Horta, da je 37. redak izveden iz „zajedničke kršćanske prakse“, lako pokazuje obrnutom, jer ‘zajednička kršćanska praksa’ može objasniti izostavljanje toga retka iz mnogih rukopisa.

Iako rubne bilješke ni pisarske napomene izravno ne dokazuju da je 37. redak prvi put ispušten zbog rigorističke teologije o nemogućnosti drugoga pokajanja, činjenica da je on ipak očuvan u tako starim svjedočanstvima otaca, prijevodima i obredima pokazuje da je to bio vjerojatniji razlog njegova zatajivanja, nego da bi on bio naknadno izmišljen i ubačen. To povijesno-teološko ozračje nudi znatno uvjerljiviju pobudu za brisanje retka, od one koju tekstna kritika nudi za „izmišljanje“ i „umetanje“ 37. retka.

Ispovijest etiopskoga krštenika navode prvotni crkveni otci i kršćanski pisci.

U doba pape sv. Eleuterija (171.–185.) između godine 175. i 180. u današnjem Lyonu (Francuska) u Raspravi protiv krivovjerja sv. Irenej (130.–202.) piše o prvom kršteniku iz Etiopije i izričito navodi njegovu krsnu ispovijest iz Djela apostolskih 8, 37:[17]

„A koga je pak Filip navijestio uškopljeniku etiopske kraljice koji se vraćao iz Jeruzalema i sȃm sebi čitao Knjigu proroka Izaije? Zar ne Onoga o komu je prorok rekao: Ko ovcu na klanje odvedoše ga, ko janje nijemo pred onim koji ga striže zamuknu i ne otvori usta svoja? Ali tko će ispripovjediti Njegovo rođenje? Jer život njegov bȋ istrgnut sa zemlje (Djela apostolska 8, 32; Izaija 53, 7–8).

To je Isus i u Njemu se ispunilo Pismo, upravo kao što je i sam uškopljenik uzvjerovao i odmah zatražio da se krsti, rekavši: ‘Vjerujem da je Isus Sin Božji.’ (Djela apostolska 8, 37).

Taj je poslan u etiopske krajeve propovijedati ono što je i sam uzvjerovao, da je jedan Bog koga su proroci prorekli, čiji je Sin već došao u korist čovjeka i kao ovca bio odveden na klanje, i ostalo što proroci govore o Njemu.“

Godinu ili dvije poslije toga Irenej piše:[18]

„Zbog toga i Filip, kada je našao dvoranina etiopske kraljice gdje čita kako je napisano: Ko ovcu na klanje odvedoše ga… (Djela apostolska 8, 32; Izaija 53, 7–8) i sve ostalo o Njegovoj muci i tjelesnom dolasku, i kako su Ga obeščastili oni koji Mu nisu vjerovali, prošao je [s njim] proroka [Izaiju] lako ga nagovorivši da vjeruje kako je on [Sluga patnik] Pomazanik Isus, koji je bio raspet pod Poncijem Pilatom i trpio i sve što je prorok prorekao, i da On jest Sin Božji, koji daje vječni život ljudima.

I čim ga je krstio, otišao je od njega. Jer ništa drugo [osim krštenja] nije nedostajalo njemu, koga su proroci već poučili; nije bio neupućen o Bogu Otcu, ni o načinu života, nego samo o dolasku Sina Božjega. A kada Ga u kratkom vremenu upozna, budući glasnik Kristova dolaska radostan ode svojim putem (Djela apostolska 8, 39) u Etiopiju. Filip se stoga nije puno namučio oko njega jer su ga proroci bili pripremili u strahu Božjem.“

Irenej je učenik sv. Polikarpa, učenika sv. Ivana Apostola, vrlo blizak izvornomu kršćanstvu; poznavao je različite kršćanske zajednice na istoku i zapadu Sredozemlja. Etiopljaninova ispovijest koju navodi bila mu je poznata, što znači da neki naknadni pisar nije mogao izmisliti taj redak. A navedeni zapisi iz III. i IV. Irenejeve knjige najmanje su 70 godina starije svjedočanstvo od prvoga poznatoga novozavjetnoga rukopisa koji ispušta taj redak.

Potkraj II. stoljeća, oko godine 198. u Kartagi (danas u Tunisu), Tertulijan (160.–240.) napisao je spis O krstu. U 18. poglavlju, 1. i 2. odlomku piše:[19]

„1. Uostalom, oni čija je to služba znaju da se krštenje ne smije lakoumno podjeljivati. Riječ: ‘Svakomu tko od tebe traži, daj’ (Matej 5, 42) u pravom se smislu odnosi na davanje milostinje. Štoviše, radije se treba obazreti na ono: ‘Ne dajte sveto psima i ne bacajte svoje biserje svinjama’ (Matej 7, 6). Isto tako: ‘Olako ne polažite ruke i ne sudjelujte u tuđim grijesima’ (Prva Timoteju 5, 22).

2. Ali ako je to zato što je Filip tako lako krstio eunuha (Djela apostolska 8, 26–36), valja imati na umu da je bila na djelu očita i očevidna Božja milostiva dobrota. Duh je Filipu naložio da pođe na onaj put. Sam eunuh nije bio dokon niti je čeznuo da smjesta bude kršten. Bio je radi molitve na putu u Hram, zadubljen u božansko Pismo. Tako je i trebao da bude zatečen onaj komu je Bog od svoje volje poslao apostola; komu je opet Duh naredio da se priključi eunuhovim kolima. Pozvan (Filip), primljen je (u kola); Gospodin se objavljuje; vjera ne oklijeva; na vodu ne treba čekati; apostol je, po dovršenu poslu, oduzet.“

Riječi „vjera ne oklijeva“ (fides non moratur) ne mogu ne biti nego odjek Djela apostolskih 8, 37.

I zaključuje Tertulijan: „zbog stanja i raspoloženja svake pojedine osobe, pa i dobi, odgađanje je krsta korisnije“ (18, 4).

Godine 249. u Kartagi sv. Ciprijan (210.–258.) dovršio je Tri knjige svjedočanstava protiv židova mladomu kršćaninu Kvirinu. Kartaški biskup, uskoro i mučenik, okuplja kraće navode Svetoga Pisma u tematske naslove.

U prvoj knjizi pokazuje da su židovi napustili Boga i da su ih naslijedili kršćani iz svih naroda, u drugoj skuplja tekstove koji prepoznaju Isusa kao obećanoga Pomazanika i Božju Riječ, a u trećoj propise kršćanskoga ponašanja, uključujući milostinju, poniznost, strpljivost, praštanje i izdržljivost mučeništva.

Zamišljeno kao sažeti priručnik, a ne kao rasprava, djelo nudi rijedak uvid u to kako je biskup sredinom trećega stoljeća posložio Sveto Pismo za poučavanje i očuvao predaju onodobna prikupljanja svjedočanstava.

U III. knjizi, 42. poglavlju donosi svetopisamska mjesta na temu „Vjera je korisna u svemu, a možemo učiniti samo onoliko koliko vjerujemo.“ Nakon toga, 43. poglavlju stavlja naslov

„Može ga [krštenje] odmah dobiti tko istinski uzvjeruje“.

I tumači:

„U Djelima apostolskim: Evo vode! Što mi priječi krstiti se? Tada Filip reče: Ako vjeruješ svim srcem svojim, možeš (8, 36–37)“.[20]

Tako su Irenej u Lyonu i Ciprijan u Kartagi, kao vrlo drevni i ugledni pisci, zajedno očuvali cijeli redak 8, 37.

Godine 259. u Kartagi Ciprijanov đakon i pratitelj sv. Poncij Kartažanin († 262.) opisao je Ciprijanov život, progonstvo i mučeništvo. Piše kako je Ciprijan mlad, ubrzo nakon krštenja, s 39 godina izabran za biskupa. I on izričito navodi Djela apostolska 8, 37:[21]

„Kažu apostolske poslanice (Prva Timoteju 3, 6) da novokrštenike treba zaobići kako zbog omamljenosti poganstvom, koja se još uvijek drži na temelju osjećaja, nekom neupućenom novošću ne bi zgriješili protiv Boga. On [Ciprijan] bio je prvi i mislim jedini primjer kako se više može promicati vjerom nego vremešnošću. Jer iako se u Djelima apostolskim opisuje onaj uškopljenik kojega je Filip odmah uronio [krstio] (8, 38), jer je svim srcem vjerovao (quia toto corde crediderat) (8, 37)…“

Oko godine 375. u Barceloni sveti Pacijan (310.–391.), barcelonski biskup, u predkrsnoj pouci ističe:[22]

„Jer ne će se smatrati da je uključen u Crkvu onaj koji nije uzvjerovao; niti je Krist rodio onoga koji nije primio samoga Duha. Stoga moramo vjerovati da se možemo roditi. Jer ovako kaže Filip: Ako vjeruješ, možeš (Djela apostolska 8, 37). Krista se mora primiti da bi rodio, jer ovako kaže apostol Ivan: Onima koji Ga primiše dade moć da postanu sinovi Božji (Ivan 1, 12).“

Godine 392. u Betlehemu u Tumačenju proroka Sofonije sveti Jeronim piše:[23]

„I u Jeremiji čitamo da je Abdimelek (Ebed-Melek), etiopski uškopljenik (Jeremija 38, 7), ugodio Bogu (Jeremija 39, 18) i u Djelima apostolskim da je etiopski uškopljenik kraljice Kandake imao takav žar za Sveto Pismo i Zakon Božji da ga je čitao u kočiji i dolazio je u Jeruzalem pokloniti se Gospodinu u njegovu Hramu (Djela apostolska 8, 9). Stoga se takva vjera kruni dostojnom nagradom: k njemu se šalje Filipa, navjestitelja Evanđelja, i on je odmah poučen, vjeruje, krsti se i spašava se. I nije puki uškopljenik, nego se ta riječ postavlja uz dodatak muža: ‘Etiopljanin muž uškopljenik’ (Jeremija 38, 7), ‘muž Etiopljanin, uškopljenik’ (Djela apostolska 8, 27).

Zadnjom mišlju sv. Jeronim svraća pozornost čitatelja da Sveto Pismo oba Etiopljanina naziva Aethiops, vir eunuchus (Jeremija 38, 7), odnosno vir Aethiops, eunuchus (Djela apostolska 8, 27) – riječju vir ‘muž’, ‘pravi muškarac’, ‘snažan čovjek’, ‘junak’, ‘muškarac’ (nasuprot dječaku i ženi).

Jeronimova riječ „vjeruje“ (credit) u tom odlomku izravno je prericanje Djela apostolska 8, 37, jer se u zgodi o Etiopljaninu taj glagol navodi samo u tom retku, i to u drugoj osobi (credis, ‘vjeruješ li’) i prvoj osobi (credo, ‘vjerujem’).

Godine 411. sv. Augustin (354.–430.) u Hiponu (danas Annaba u Alžiru) rekao je:[24]

„Isti Filip, koji krštavaše ljude, a Duh Sveti ne bi došao na njih osim ako se apostoli ne bi sastali i položili na njih ruke, krstio je dvoranina,[25] to jest nekoga uškopljenika kraljice Kandake, koji se bijaše poklonio u Jeruzalemu i, vraćajući se odande, čitaše u svojim kolima proroka Izaiju, ali ga ne shvaćaše. Upozoren, Filip se uspe na kola, objasni čitanje, pouči ga u vjeri i navijesti mu evanđelje: Krista.

Povjerova uškopljenik u Krista i, kada dođoše do neke vode, reče: Evo vode! Tko mi priječi da se krstim? (Djela apostolska 8, 36). Reče mu Filip: Samo ako vjeruješ u Isusa Krista. Odgovori on: Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji (Djela apostolska 8, 37). I odmah siđe s njim u vodu. Kad se ispunilo otajstvo i sakrament krštenja, da se ne bi mislilo da je dar Duha Svetoga od ljudi, nije se čekalo, kao tada, da dođu apostoli, nego je odmah došao Duh Sveti (usp. Djela apostolska 8, 39).“

Sljedeće godine, 412., također u Hiponu, sv. Augustin u spisu O vjeri i djelima kaže:[26]

„Protivnici su se loše služili primjerom uškopljenika krštena odmah nakon ispovijedanja vjere.

Onaj uškopljenik, kojega je Filip krstio, prigovaraju, nije rekao ništa nego: Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji (Djela apostolska 8, 37) i u tom je priznavanju odmah kršten. Bi li onda bilo u redu da ljudi odgovore samo na to pitanje i da ih se odmah krsti? Ništa o Duhu Svetom, ništa o svetoj Crkvi, ništa o oproštenju grijeha, ništa o uskrsnuću mrtvih, konačno, ništa o samom Gospodinu Isusu Kristu, osim da je Sin Božji. Ali ne i o njegovu utjelovljenju od Djevice, o Muci, smrti na križu, ukopu, uskrsnuću treći dan, uzašašću i sjedenju zdesna Otcu! Zar ništa od toga ne treba govoriti onomu koga se poučava da ispovijedi vjeru?

Jer ako mu se, kada je uškopljenik odgovorio: Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji (Djela apostolska 8, 37), to činilo dovoljnim, tako da je kršteni odmah otišao; zašto mi to ne slijedimo? Zašto ga ne oponašamo i, pa ni kada smo radi krštenja u stisci s vremenom, ne ispuštamo ostale stvari koje smatramo nužnima da postavljamo pitanja, kako bi krštenik odgovorio na sve, čak i ako nije imao vremena zapamtiti ih?

Iako Sveto Pismo šuti i ostavlja da se razumije ostalo što je Filip učinio s tim uškopljenikom krstivši ga, u onome što kaže: Filip ga je krstio (Djela apostolska 8, 38), hoće da se shvati kako se obavilo sve što se može činiti prešućenim u Svetom Pismu radi kratkoće, što ipak iz niza predaja znamo da treba dovršiti.

Na isti način i u onome što je pisano da je Filip uškopljeniku navijestio evanđelje: Gospodina Isusa (Djela apostolska 8, 35), ni na koji način ne treba sumnjati da je u toj vjerskoj pouci rečeno i ono što se odnosi na življenje i ćudoređe onoga koji vjeruje u Gospodina Isusa.

Jer navijestiti evanđelje: Krista, ne znači samo reći što treba vjerovati o Kristu, nego i što je obdržavati onomu koji pristupa spajanju (uzglobljivanju) u tijelo Kristovo. Doista, reći sve što se mora vjerovati o Kristu, ne samo čiji je sin, odakle je rođen po boštvu, odakle po tijelu, što je pretrpio i zašto, koja je snaga Njegova uskrsnuća, koji je dar Duha obećao i dao vjernima; nego i kakve udove, kojima je glava: traži, uspostavlja, ljubi, oslobađa i vodi u vječni život i čast. Kada se o tome govori, katkada kraće i sažeto, katkada šire i opširnije, Krist se naviješta kao Radosna svijet; a ipak se ne izostavlja ni ono što se odnosi samo na vjeru, ni ono što se odnosi na vjerničko ponašanje.“

Oko godine 460. u Rimu biskup Arnobij Mlađi piše:[27]

„Božja je milost, bez pristranosti, smještena u krilu Crkve; ako je tko hoće tražiti, nalazi je; ako tko pokuca, otvorit će mu se; ali onima koji je ne će ili je hoće mlako, Božja se milost ne daje, prema onome što apostol Filip kaže uškopljeniku: Ako vjeruješ svim srcem svojim, možeš se krstiti (Djela apostolska 8, 37). Jer milost nije isključila našu volju, nego ju je potaknula i svednevice budi uspavanu volju.“

Godine 523. u Ruspi (danas Koudiat Rosfa u Tunisu) na obali Sredozemlja, ubrzo nakon povratka iz drugoga progonstva na Sardiniji, sv. Fulgencij Ruspijski (467.–533.) na molbu skitskih redovnika Ivana i Venarija sastavio je djelo Istina o predodređenju i Božjoj milosti protiv semipelagijskoga krivovjerja. U njem kaže:[28]

„Gle kako je Duh Sveti pretječući uškopljenika svojom milošću predvidio osobu istinoljubiva propovjednika. A Filipu je dao priliku da propovijeda, kada je milosrdno potaknuo uškopljenikov duh da čita Izaiju. Dao mu je i mjesto, dovevši ih besplatnom dobrotom do mlake. On je dovršio djelo spasonosne milosti u uškopljeniku, po kojoj je taj uškopljenik uzvjerovao da je Krist Sin Božji, i došavši do mlake, zatražio je učinak svetoga uranjanja, te je otišao ne samo kršten, nego i ispunjen Duhom Svetim.“

Između godine 523. i 532. na sredozemnom otoku Circiniji (danas Kerkennah u Tunisu) sv. Fulgencij u odgovoru đakonu Ferandu piše:[29]

„13. … Služba drugoga rođenja sastoji se u vjeri i ispovijedanju, ali učinak je u ponovnom rođenju. Onima koji Ga primiše dade moć da postanu sinovi Božji, onima koji vjeruju u Njegovo ime (Ivan 1, 12). Oni, dakle, vjeruju da postanu sinovi Božji, jer milost vjere primaju za to da vjerujući prime milost sakramenta. Dostojno je doista dok se srcem vjeruje za pravednost da se ustima ispovijeda za spasenje. Očito je da, kao što dužnost lakoće vjerovanja i ispovijedanja pripada katekumenu, tako učinak krštenja pripada služitelju; i dok on po istinskoj vjeri obećava ispovijest, slijedi da se po njegovu uranjanju ostvaruje milost spasonosna otajstva.

14. U Djelima apostolskim vidimo kako sveti Filip djelom čuva to pravilo: kada ga je Duh Sveti upozorio da propovijeda uškopljeniku Gospodina Isusa Krista, i kada je ujedno došao do neke vode, uškopljenik ga je zatražio i rekao: Evo vode, tko mi brani da se krstim (Djela apostolska 8, 30)? Prvo je izazvao dužnost ispovijedi onoga komu bi s pravom poslužio učinak svetoga krštenja. Stoga je odgovorio uškopljeniku: Ako vjeruješ svim srcem svojim, smiješ (Djela apostolska 8, 37). A budući da je prethodila uškopljenikova ispovijest, potom se u njemu po Filipovu služenju ispunjava i učinak svetoga preporođenja.“

Godine 709. u Jarrowu (danas na sjeveru Engleske) benediktinac sv. Beda Časni (672.–735.) tumačeći Djela apostolska piše:[30]

„Tko mi priječi da se krstim? I zapovjedi kolima da se zaustave (Djela apostolska 8, 36.38) i tako dalje. Ovdje drugi prijevod prema grčkom predlošku ima još nekoliko redaka, gdje je napisano: Evo vode, tko mi priječi da se krstim? Reče mu Filip: Ako vjeruješ svim srcem svojim, bit ćeš spašen. A on odgovori i reče: Vjerujem u Krista, Sina Božjega. I zapovjedi kolima da se zaustave (Djela apostolska 8, 36–38) i tako dalje. I stoga vjerujem da je i te retke naš prevoditelj bio preveo, ali su kasnije uklonjeni pisarevom pogrješkom.“

Dakle, Beda je znao za neki primjerak Svetoga Pisma u starom (prijejeronimskom) latinskom prijevodu, u čijem je 36. retku tko – a ne što – mi priječi…, a 37. redak bio je ispušten, i za drugi latinski prijevod „prema grčkom predlošku“ u kojem je nevulgatina inačica 37. retka (bit ćeš spašen namjesto možeš/slobodno i Vjerujem u Krista, Sina Božjega namjesto Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji).

Nitko od onih koji su požurili odbaciti 37. redak od XIX. stoljeća na ovamo nije uzeo u obzir Bedino svjedočanstvo.

Navedeni odlomci nedvosmisleno potvrđuju poznavanje i porabu toga retka u različitim crkvenim sredinama i tijekom više stoljeća, puno prije najstarijih sačuvanih rukopisa koji ga izostavljaju te da nije riječ o sadržaju koji se prvi put pojavljuje u kasnijim rukopisima. Time otpadaju kvalifikacije da je to „zapadnjački dodatak“ ili „zapadno pojačanje“ Djela apostolskih.

U osmoj glavi Djela apostolskih 37. redak postoji:

– na grčkom: Codex Laudianus (iz oko 540.), Minuskula 1739 (iz X. stoljeća), Minuskula 1891 (iz X. stoljeća), Minuskula 945 (iz XI. stoljeća), Minuskula 323 (iz XII. stoljeća), Minuskula 2818 (iz XII. stoljeća), Minuskula 453 (iz XIV. stoljeća) i još 57 drugih rukopisa:[31]

eipe dè ho Phílippos, Ei pisteúeis ex hólēs tḕs kardías, éxestin. apokritheìs dè eĩpen, Pisteúō tòn Hyiòn tū͂ Theū͂ einai tòn Iēsū͂n Khristón (preslovljeno u latinicu).

Redak je ušao u grčki Textus receptus (1516. i kasnije) i Patrijarhalni tekst (1904. i kasnije) u nakladi Ekumenskoga patrijarhata u Carigradu.

– na latinskom: Redak se nalazi u starim latinskim prijevodima Svetoga Pisma (Vetus latina, iz II./III. stoljeće), i to u više tipova:

– kartaški (Ciprijan, III. stoljeće, Kartaga):[32]

Tunc dixit Philippus: Si credis ex toto corde tuo, licet. – Tada reče Filip: „Ako vjeruješ svim srcem svojim, dopušteno je.”

– Augustinov (Augustin, kraj IV. st., Hipon, Afrika):[33]

Ait illi Philippus: Si credis in Iesum Christum, fieri potest. Respondit ille: Credo filium Dei esse Iesum Christum. – Reče mu Filip: „Ako vjeruješ u Isusa Krista, može biti. On odgovori: „Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji.“

– sardinijski (Lucifer Kalaritan, † 390., Sardinija):[34]

Dixit autem ei Philippus: Si credis ex toto corde, suscepis (seu: salvus eris). Respondens autem dixit: Credo in Christum filium Dei. – A Filip mu reče: „Ako vjeruješ svim srcem, bude primio (ili: bit ćeš spašen).“ A on odgovori: „Vjerujem u Krista, Sina Božjega.“

– pelagijevski (Pelagij, 354.–418.):[35]

Tunc dixit Philippus: Si credis ex toto corde tuo, licet. Et respondet spado et dixit: Credo filium esse Dei Iesum Christum. – Tada reče Filip: „Ako vjeruješ svim srcem svojim, dopušteno je.“ I odgovori uškopljenik i kaza: „Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji.“

– italski (iz središnje i sjeverne Italije, IV. st.):[36]

Dixit autem Philippus: Si credis ex toto corde, licet. Et respondit: Credo filium Dei esse Iesum Christum. – A Filip reče: „Ako vjeruješ svim srcem, dopušteno je.“ I odgovori: „Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji.“

– Tikonijev (Tikonij, 330.–390., Sjeverna Afrika):[37]

Et respondens ei Philippus: Si credis ex toto corde tuo, ita demum potes. Ille autem ait: Credo Dei filium esse Christum Iesum. – I odgovori njemu Filip: „Ako vjeruješ svim srcem svojim, tek tada možeš.“ A on reče: „Vjerujem da je Pomazanik Isus Sin Božji.“

– franački (ranosrednjovjekovna rukopisna predaja franačkoga područja):[38]

Dixit autem Philippus: Si credis ex toto corde tuo, licet. Et respondens dixit: Credo Dei filium esse Iesum. – A Filip reče: „Ako vjeruješ svim srcem svojim, dopušteno je.” On odgovori i reče: „Vjerujem da je Isus Sin Božji.”

– galski (starija krajevna predaja Galije):[39]

Dixit autem Philippus: Si credis ex toto corde, licet. Respondens dixit: Credo Dei filium esse Iesum. –A Filip reče: „Ako vjeruješ svim srcem, dopušteno je.“ On odgovori i reče: „Vjerujem da je Isus Sin Božji.“

– španjolski (iberska ili vizigotska) rukopisna predaja:[40]

Ait ad eum Philippus: Si credideris ex toto corde, licet. Et respondens dixit: Credo Dei filium esse Iesum Christum. – Filip mu reče: „Ako budeš vjerovao svim srcem, dopušteno je.“ A on odgovori i reče: „Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji.“

– i u Vulgati (sv. Jeronim, 398., Betlehem):[41]

Dixit autem Philippus: Si credis ex toto corde, licet. Et respondens ait: Credo Filium Dei esse Jesum Christum (Vulgata) – A Filip reče: „Ako vjeruješ svim srcem, dopušteno je.” On odgovori i reče: „Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji.”

– na koptskom: Codex Glazier (IV./V. stoljeće);[42]

– na armenskom: Zohrabova Biblija u prijevodu Mesropa Maštroca između 405. i 434.;[43]

– na staroetiopskom (geeškom), u prijevodu iz oko godine 500.;[44]

– na gruzijskom (VI. stoljeće);[45]

– na sirskom, u prijevodu Tome iz Harkela iz godine 616.;[46]

– na staroslavenskom, u prijevodu Konstantina Filozofa (sv. Ćirila Rimskoga) iz 863.:

Reče že jemu Pilip: Ašće vêruješi ot vsego srdca tvojego, lêt ti jest. I otvêćav že reče: Vêruju Sina Božja byti Isusa Hrsta.

– na arapskom: Mt Sinai Arabic Codex 151 (iz 867.).[47]

Da je riječ o naknadnom umetku nekoga prepisivača, taj redak ne bi bio toliko raširen u toliko država, naroda i Crkava po Africi, Europi i Aziji, u toliko starih prijevoda.

Prvi kršteni nežidov nije samo druge rase (crnac) i državljanstva (Etiopljanin), nego ima i teško tjelesno oštećenje. Ponovljeni zakon 23, 2 („Neka se u Gospodinovu zajednicu ne prima onaj komu su stučene mošnje ili odrezano udo“) zabranjivao je pripuštati uškopljenike u izraelsku narodnu i vjersku zajednicu. No, Izaija 56, 3–5:

„Neka uškopljenik ne govori: ‘Ja sam, evo, tek suho drvo.’ Jer ovako govori Gospodin: ‘S uškopljenicima koji obdržavaju subotu, koji izabiru što je meni drago i ostanu postojani u Savezu mome – podići ću u kući svojoj i među svojim zidovima spomenik i ime, bolje nego sinovima i kćerima, dat ću im vječno ime koje ne će biti iskorijenjeno.’“

proglašava Božje obećanje vjernim uškopljenicima. Možda je to bio razlog zašto je od svih svetopisamskih spisa Etiopljanin čitao baš toga proroka (Djela apostolska 8, 28), Petoga evanđelista kako ga je nazvao sv. Jeronim.

Dvoranin doznaje da je za pripadanje Kristu potrebno krštenje, da se ono dijeli pomoću vode. Ugleda vodu uz put i pita: „Što priječi da se krstim?«“ (36. redak).

Pitanje zahtijeva odgovor. Ako se nakon toga prijeđe izravno na 38. redak („Zapovjedi da kola stanu pa obojica, Filip i dvoranin, siđoše u vodu te ga Filip krsti.“) – pitanje ostaje neodgovoreno.

Lukino majstorsko pripovijedanje i teološka dubine cijele zgode dostiže vrhunac upravo krštenjem, a za njegovo primanje 37. je redak nužna pretpostavka.

37. redak daje izravan Filipov odgovor na pitanje, što priječi? – „Ništa, ako vjeruješ nepodijeljena srca.“ Vjera u Krista je preduvjet.

Dužnosnik ispovijeda vjeru u Isusa Krista, Sina Božjega.

Etiopljanin u 38. retku nalaže vozaču da stane. Krstitelj i krštenik izlaze. Silaze u vodu. Filip ga uranja i krsti.

Stoga je slijed sasvim prirodan: traženje krštenja → odgovor na pitanje → postavljanje uvjeta → ispunjenje uvjeta ispovijedanjem vjere → krštenje.

Etiopljanin je postavio pitanje u 36. retku i očekuje odgovor. Bez 37. retka, Etiopljaninovo pitanje postaje retoričko ili ostaje neodgovoreno kao Pilatovo: „Što je istina?“ (Ivan 18, 38). A to u odnosu na katekumena ne može biti dopustivo; prva dva duhovna djela milosrđa glase: „Dvoumna svjetovati. Neuka poučiti.“

Ako nema 37. retka, više nema dijaloga s Filipom, nego Etiopljanin o svemu odlučuje sȃm. Nalaže da se kočija zaustavi, poziva Filipa da siđe s njim u vodu i da ga krsti. Takva jednostranost, zapravo samovoljnost na strani krštenika, jednostavno, nije ono što je Crkva oduvijek učila o krštenju, kako je pripremala za njega i kako ga je podjeljivala.

Ako je redak tako životan, tako se prirodno uklapa u pripovijedanje, lakoća kojom pristaje između redaka 36. i 38. ne može biti dokaz da je tu izvorno bila praznina i da je ona naknadna popuna.

Izjava: „Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji“ u potpunosti je u skladu s drugim novozavjetnim ispovijestima vjere.

Izliječeni slijepac od rođenja:

„Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: ‘Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?’ On odgovori: ‘A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u Njega?’ Reče mu Isus: ‘Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!’ A on reče: ‘Vjerujem, Gospodine!’ I baci se ničice preda Nj“ (Ivan 9, 35–38)

Sveta Marta:

„Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!“ (Ivan 11, 27).

Apostol Pavao:

„Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spašava“ (Rimljanima 10, 9–10).

Apostol Ivan:

„Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu, i on u Bogu“ (Prva Ivanova 4, 15).

Dakle, u vezi s tim retkom nema ništa naukovno neobično ili zastarjelo.

Nauka koju taj redak izražava u potpunosti je svetopisamska. Božja riječ stoji nepokolebljivo. Neumoljivo ispitivanje teksta samo osvjetljava njegovu pouzdanost i nepromjenjivo evanđelje.

Pavao i Sila tamničaru:

„Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i dom tvoj!“ (Djela apostolska 16, 31).

Ispovijest „Isus Krist jest Sin Božji“ nalazi se na drugim novozavjetnim mjestima bez problematiziranja tekstne kritike.

Šimun Petar:

„Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Matej 16, 16).

Veliki svećenik Kajfa:

„Zaklinjem te Bogom živim: Kaži nam jesi li ti Krist, Sin Božji?“ (Matej 26, 63).

Evanđelist Marko:

„Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega“ (Marko 1, 1).

Apostol Pavao:

„odmah stade po sinagogama propovijedati Isusa, da je on Sin Božji“ (Djela apostolska 9, 20).

„Sin Božji, Isus Krist, koga mi – ja i Silvan i Timotej – vama navijestismo nije bio ‘Da!’ i ‘Ne!’ nego u njemu bijaše ‘Da!’“ (Druga Korinćanima 1, 19).

Apostol Barnaba (prema Tertulijanovu svjedočanstvu):

„Imajući dakle velikoga Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere“ (Hebrejima 4, 14).

Apostol Ivan:

„ova su [znamenja] zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu“ (Ivan 20, 31).

„Ta tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji?“ (Prva Ivanova 5, 5).

Od vremena sv. Jeronima (Rimska Dalmacija, 347. – Betlehem, 420.), za koga se smatra da je uspostavio sustav perikopa Latinske Crkve, do godine 1970. (zadnje prema Misalu Pavla VI. iz 1965.) perikopa iz Djela apostolskih 8, 26–40 u svim rimokatoličkim bogoslužjima čitala se na uskrsni četvrtak.

Tako je imaju hrvatski glagoljski misali, rukopisi prijevodā misalā i svi hrvatski misali i lekcionari tiskani od 1495. do 1967.

Tako su je nastavili čitati vjernici koji se služe Misalom Ivana XXIII. iz 1962. i Misalom Pavla VI. iz 1965.

Nacrtom Vijeća za provedbu Konstitucije o svetom bogoslužju iz 1967. bilo je predviđeno da se čitanje Djela apostolskih 8, 26–40 s uskrsnoga četvrtka prebaci na utorak trećega uskrsnoga tjedna.[48]

Godine 1969. papa Pavao VI. proglasio je novi Rimski misal, koji se počeo rabiti od 30. studenoga 1969. Liturgiju po novom rimskom obredu preuredio je Annibale Bugnini (1912.–1982.).

Raspored čitanja obavljen je u tipskom izdanju Reda misnih čitanja (Vatikan, 1969.). U njem, u dekretu Svetoga zbora za bogoštovlje od 25. svibnja 1969. stoji: [49]

„Redoslijed čitanja Svetog Pisma koji treba primjenjivati u Misi, u skladu s Konstitucijom o svetom bogoslužju (Sacrosanctum Concilium, 51) … vrhovni svećenik Pavao VI. odobrio je apostolskom konstitucijom Missale Romanum od 3. travnja 1969.“

U tom Redu misnih čitanja zadržan je redak 8, 37 iz Djela apostolskih i određeno je da se čita u tri prigode:

– svake godine u četvrtak, ali ne više prvoga, nego trećega uskrsnoga tjedna (po uzoru na pravoslavce, tj. bizantski obred) u perikopi koja obuhvaća Djela apostolska 8, 26–40, a kao podnaslov ili sažetak tomu čitanju uzeta je misao iz 37. retka: Si credis ex toto corde, licet te baptizari – „Ako vjeruješ od svega srca, možeš se krstiti“;[50]

– u slavljima uvođenja u kršćanstvo izvan uskrsnoga bdjenja, ali malo kraće: Djela apostolska 8, 26–38, također s podnaslovom ili vodiljom: Si credis ex toto corde, licet te baptizari – „Ako vjeruješ od svega srca, možeš se krstiti“;[51]

– na đakonskom ređenju, opet dulja perikopa: Djela apostolska 8, 26–40.[52]

Oni koji danas shvate kako 37. retka nema u novom obredu po nadnaslovu novih bogoslužnih knjiga mogli bi pomislili da je to bio zahtjev ili odluka Drugoga vatikanskoga sabora ili Pavla VI. Nije.

Godine 1981. objavljeno je drugo tipsko izdanje Reda misnih čitanja, proglašeno dekretom Svetoga zbora za svetootajstva i bogoštovlje od 21. siječnja 1981., bez podatka kada ga je Ivan Pavao II. odobrio.[53]

U njem je određeno da se čitaju:

– Djela apostolska 8, 26–40 svake godine u četvrtak trećega uskrsnoga tjedna[54] i na đakonskom ređenju;[55]

– Djela apostolska 8, 26–38 u slavljima uvođenja u kršćanstvo izvan uskrsnoga bdjenja.[56]

Nigdje nije navedeno da se 37. redak ispušta, ali u čitanjima ga nema. To je posljedica uzimanja nove Biblije – Neovulgate za mjerodavan latinski tekst, namjesto ustaljene Vulgate.

U Rimskom misalu s čitanjima, izdanju prema drugom tipskom na latinskom jeziku (Vatikan, 1987.) 37. redak je ispušten.[57]

Pravopisno je pravilo i opće razumijevanje da se crtica (–) piše između brojeva za označavanje raspona. Prema tome „26–40“ obuhvaća i 37. Da se htjelo naznačiti da se 37. redak ne uzima, valjalo je napisati 26–36.38–40. Tako je učinjeno s Prvom Ivanovom 5, 4–8, koja se radi izbacivanja Ivanova zareza u novom obredu piše: Prva Ivanova 5, 4–7a.8b,[58] ili Prva Ivanova 5, 5–6.8–13.[59]

Ironija je da se i to tipsko izdanje temelji na Sacrosanctum Concilium, 51 kojim je Drugi vatikanski sabor 1963. odredio:

„Da bi se vjernicima pripravio što bogatiji stol riječi Božje, neka se svestranije otvore biblijske riznice…“

jer je ni dva desetljeća kasnije, nasuprot tomu saborskomu načelu, stol riječi Božje u Latinskoj je Crkvi okrnjen, osiromašen, zakinut i zatvoren – između ostaloga – za Djela apostolska 8, 37.

Za četvrtak trećega uskrsnoga tjedna čitanja donosi Red čitanja: Svagdanja čitanja, I. U prvom izdanju te knjige godine 1970. na str. 288 otisnuta je perikopa iz Djela apostolskih 8, 26–40, u kojoj je sadržan 37. redak.[60]

No, 1984. objavljeno je drugo, a 2007. i 2012. treće izdanje u kojima je na str. 288 ispušten 37. redak. Drugo i treća izdanja nemaju navedeno da bi ih odobrila Hrvatska biskupska konferencija ili zajedničko zasjedanje biskupa hrvatskoga jezičnoga područja, ni da bi ih potvrdio Zbor za bogoštovlje i stegu svetootajstava.

Za krsno slavlje Red pristupa odraslih u kršćanstvo (Zagreb, 1974.) na str. 221–222 donosi čitanje Djela apostolskih 8, 26–38, uključujući i 37. redak. To je izdanje odobrila Biskupska konferencija na zasjedanju u Zagrebu 11. svibnja 1973. i potvrdio Zbor za bogoštovlje 26. listopada 1973.

Godine 1998. objavljeno je „novo, popravljeno i dopunjeno izdanje“ Reda pristupa odraslih u kršćanstvo, koje je „priredilo Liturgijsko vijeće HBK“. Nije objavljeno da bi to izdanje odobrila Hrvatska biskupska konferencija ni da bi ga potvrdio Zbor za bogoštovlje i stegu svetootajstava. Na str. 285 „za slavljenje krsta“ objavljeno je čitanje Djela apostolskih 8, 26–38, ali je u njemu ispušten 37. redak.

Što se tiče čitanja za đakonsko ređenje, ono nije otisnuto u bogoslužnim knjigama na hrvatskom.

Knjiga Redjenje djakona, Zagreb, 1969., ne donosi čitanja, pa ni njihov popis.

Rimski pontifikal: Službe u Crkvi, Ređenja, Posvete, Zavjetovanja (Zagreb, 1988.) na str. 291 navodi da se na Misi đakonskoga ređenja čita Dj 8, 26–40, ali ne donosi puni tekst čitanja.

Knjiga Rimski pontifikal: Ređenje biskupa, prezbitera i đakona (Zagreb, 2000.) na str. 195 ima nadnaslov „Tekstovi koji se upotrebljavaju u slavlju rođenja [treba ređenja]“ i napomenu da se „za prezbitere“ (namjesto za đakone) uzima čitanje Dj 8, 26–40, čiji potpuni tekst ne donosi.

Prevođenjem bogoslužnih knjiga na hrvatski, sukladno tipskomu izdanju Reda misnih čitanja iz 1969., 37. redak otisnut je u lekcionaru iz 1970. i obredniku 1974., a ispušten je u lekcionarima otisnutima 1984., 2007. i 2012. i obredniku iz 1998.

Bizantski lekcionar od VII. stoljeća do danas ima ustaljeno da se odlomak iz Djela apostolskih 8, 26–39 (uključujući i 37. redak) čita svake godine u četvrtak trećega tjedna po Uskrsu i na blagdan sv. Filipa Đakona 11. listopada.

To potvrđuju: Teofilakt Ohridski (1050.–1109.),[62] Grškovićev Apostol iz XII. stoljeća,[63] crkvenoslavenski Slepčenski Apostol iz XII. stoljeća,[64] crkvenoslavenski Krystynopolski Apostol iz XII. stoljeća,[65] crkvenoslavenski Ohridski Apostol s kraja XII. stoljeća,[66] grčki Apostoli iz 1855., 1881. i 1900.,[67] ukrajinski grkokatolički Apostol iz 1955.,[68] rumunjski pravoslavni Apostol iz 1974.,[69] američki pravoslavni Apostol iz 1999.,[70] ruski crkvenoslavenski Apostol iz 2001.,[71] Lekcionar Bizantske Crkve, Apostol Eparhije žičke iz 2004.[72] i za 30. travnja 2026. (začalo 20), liturgijski portal Grčke Pravoslavne Crkve u Americi za četvrtak trećega tjedna po Uskrsu i za blagdan sv. Filipa 11. listopada.

Uz to se u bizantskom obredu na Veliku subotu nakon poslijepodnevnoga bogoslužja do početka uskrsne polunoćnice čitaju se Djela apostolska od početka do kraja, jer taj spis svjedoči o povijesnoj istini Uskrsnuća i apostolskom propovijedanju.[73]

Suprotno predaji i mjerodavnim odredbama, lekcionar Grkokatoličke Crkve u Hrvatskoj (Križevačke eparhije) iz 1987., predan „na liturgijsku uporabu i to ad experimentum na šest godina“ (str. VI – koje su istekle 29. lipnja 1992.), nema odobrenje Apostolske Stolice,[74] ne donosi čitanje za četvrtak nakon Nedjelje mironosica, nego samo navodi koja se perikopa taj dan čina (str. 38). Začalo 20. donosi u prigodnim službama, „za putnike“, ali iz njega ispušta 37. redak (str. 519).[75]

U anglikanskom obredu Djela apostolska 8, 26–40 čitaju se na uskrsni četvrtak. Redak 37. uključen je u čitanje ako se ono naviješta iz Douay-Rheims Bible (1582.), King James Bible (1611.), American Standard Version (1901.), New American Standard Bible (1960.), New King James Version (1982.), American King James Version (1999.) ili King James 2000 Bible (2000.).

Dvanaestoga dana mjeseca tuba (20. siječnja) čitaju se Djela apostolska 8, 26–39, u što je uključen 37. redak.[78] Isti se odlomak čita na obredu krštenja.

Četrnaestoga dana mjeseca babaha (24. ili 25. listopada) čitaju se Djela apostolska 8, 26–40, u što je uključen 37. redak.

U geeškom obredu perikopa Djela apostolska 8, 26–40 čita se svake godine na blagdan Bogojavljenja (Timkat), u četvrtak četvrtoga tjedna nakon Uskrsa, na spomen svetoga Filipa, na spomen svetoga Simenona Bačosa (tako zovu prvokrštenoga Etiopljanina) i u slavljenju krštenja.[80] Dok moderni prijevodi Svetoga Pisma izostavljaju ili stavljaju u bilješku 37. redak, geeški tekst ga zadržava.

Odlomak Djela apostolskih 8, 26–40 čita se o blagoslovu vode na Bogojavljenje (6. siječnja). Sastavni dio čitanja je i 37. redak.[82]

Perikopa iz Djela apostolskih 8, 26–40 (uključujući 37. redak) čita se u petak nakon četvrte duhovske nedjelje i na blagdan sv. Filipa Đakona (11. listopada).

Na blagdan Krštenja našega Gospodina Isusa Krista (6. siječnja) i za spomen sv. Filipa Đakona u Svetoj Žrtvi (kurbono) čita se odlomak iz Djela apostolskih 8, 26–40; a za blagoslov vode skraćena perikopa iz Djela apostolskih 8, 35–40. U svim inačicama čita se i 37. redak.

U armenskom obredu Djela apostolska 8, 26–40 čitaju se svake godine trinaestoga dana Uskrsa (12. nakon Uskrsnuća), tj. u četvrtak nakon Maloga Uskrsa, kao i na blagdan svetih apostola Andrije i Filipa, a taj uvijek pada u subotu koja prethodi početku Došašća, tj. između 15. i 21. studenoga.[86] Sastavni dio čitanja jest 37. redak.

U istočnosirskom obredu ne čita se perikopa Djela apostolska 8, 26–40.[88]

U njoj se Djela apostolska 8, 26–39 čitaju na Veliki petak; 8, 26–38 na krštenju i 8, 26–40 na đakonskom ređenju.[90]

Ti obredi svjedoče o sveopćosti Katoličke Crkve i bogatim bogoslužnim predajama koje katolici imaju.

Zakonik kanona Istočnih Crkava nedvosmisleno određuje:

„Neka se hijerarsi… najskrbnije brinu za vjerno čuvanje i točno obdržavanje svojega obreda i neka u njem ne dopuštaju promjene“ (kanon 40. paragraf 1.).

Obred	temporal	sanktoral	krštenje	đakonsko ređenje
anglikanski	DA	ø	ø	ø
armenski	DA	DA	ø	ø
bizantski	DA	DA	ø	ø
geeški	DA, DA	DA, DA	DA	ø
istočnosirski	ø	ø	ø	ø
koptski	DA	DA	DA	ø
malankarski	DA	DA	ø	ø
maronitski	DA	DA	ø	ø
rimski pavlovski 1969.–1981.	DA	ø	DA	DA
rimski pavlovski od 1981.	NE	ø	NE	NE
rimski tradicionalni	DA	ø	ø	ø
siro-malabarski	DA	ø	DA	DA
zapadnosirski obred	DA	ø	ø	ø
ZBROJ KADA SE ČITA	12	7	4	2

Dakle, Djela apostolska 8, 37 čitaju se u temporalu (o Bogojavljenju ili u uskrsnom vremenu) u 11 katoličkih obreda, u sanktoralu/menaionu (sv. Filip Đakon i sv. Simeon Bačos) u šest katoličkih obreda, u ritualu/euhologionu (u obredu krštenja) u četiri obreda i u pontifikalu/archieratikonu (za ređenje đakona) u dva obreda.

Ivan Stojković na Bazelskom je saboru početkom veljače 1433. tvrdio kako „čvrstinu Pisma treba svesti na nezabludivost Crkve“,[91] jer „svetim se zove ono Pismo, koje Crkva proglasi svetim“.[92] Bogoslužje Crkve u navedenim obredima pokazuje kako redak sa sadržajem predkrsnoga razgovora Filipa i Etiopljanina Crkva drži svetim, bogonadahnutim, svetopisamskim. Takva ga čuva i prèdājē.

Redak je dostupan u najmanje 32 prijevoda na hrvatski u razdoblju od XII. do XXI. stoljeća.[93] Još devet prijevoda navodi ga u bilješci.[94]

Na pitanje treba li krštenje odgađati, sv. Toma Akvinski odgovara:[95]

„Ako je riječ o djeci, krštenje se ne smije odgađati. Prvo, jer se od njih ne očekuje bolja pouka ni potpunije obraćenje. Drugo, zbog opasnosti od smrti, jer im se ne može priskočiti u pomoć drugim sredstvom nego sakramentom krštenja.

Odraslima, međutim, može pomoći sama želja za krštenjem. Stoga sakrament krštenja odraslima ne treba dijeliti odmah nakon obraćenja, nego ga treba odgoditi do određena vremena. Prvo, radi zaštite Crkve kako ne bi bila prevarena dijeleći sakrament onima koji pristupaju neiskreno – u skladu s Prvom Ivanovom (4, 1): ne vjerujte svakomu duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga. Ta provjera onih koji pristupaju krštenju provodi se tako da se tijekom nekoga vremena ispituju njihova vjera i ćudoređe. Drugo, to je potrebno radi dobrobiti onih koji se krste, jer im treba određeno vrijeme da se potpuno pouče u vjeri i vježbaju u onomu što pripada kršćanskomu življenju. Treće, to je potrebno radi dužna poštovanja prema sakramentu. Ako se ljudi na krštenje pripuštaju samo o glavnim svetkovinama, to jest o Uskrsu i Pedesetnici, sakrament primaju pobožnije.

Ipak, od te odgode treba odustati iz dvaju razloga. Prvo, kada se oni koje treba krstiti pokažu potpuno poučenima u vjeri i spremnima za krštenje, kao što je Filip odmah krstio dvorjanina, kako stoji u Djelima apostolskim 8, 36–38, i Petar krstio Kornelija i one s njim, kako donose Djela apostolska 10, 47–48. Drugo, zbog bolesti ili kakve smrtne opasnosti. Stoga papa Lav kaže: one koje pritišće nužda smrti, bolesti, opsade, progona ili brodoloma mora se krstiti u bilo koje vrijeme.“

Proglašavajući Katekizam Katoličke Crkve Ivan Pavao II. godine 1992. istaknuo je da on „vjerno i sustavno izlaže nauku Svetoga Pisma i žive Predaje u Crkvi“ (Fidei depositum, III). Taj katekizam u točki 454. uči: „Vjerovati da je Isus Sin Božji nužno je da bi tko bio kršćanin“, a tu tvrdnju pokrjepljuje pozivanjem upravo na Djela apostolska 8, 37.

Time je sȃm Ivan Pavao II. potvrdio kako taj redak nije otpisan, prekrižen ili nevjerodostojan u Svetom Pismu, bez obzira što je ispušten u Neovulgati (1979. i 1986.), a time je i to ispuštanje dovedeno u pitanje kao konačno.

Hrvatska biskupska konferencija izdavač je i nositelj autorskih prava Katekizma Katoličke Crkve (1994., 2016., 2023.). Taj temeljni priručnik o sadržaju kršćanske vjere i ćudoređa oslanja se na Djela apostolska 8, 37 kako bi odredio temeljnu pretpostavku da netko bude kršćaninom te broj 454 prevodi s engleskoga i kaže: „Da netko bude kršćaninom, mora vjerovati da je Isus Krist Sin Božji.“

S druge strane, 6. lipnja 2024. Hrvatska biskupska konferencija dala je „suglasnost“ na Bibliju Hrvatskoga biblijskoga društva u kojoj je taj isti, za Objavu, vjeru i teologiju ključan redak, proglašen neizvornim i odbačen. Mala je utjeha da hrvatski biskupi nisu dali odobrenje za taj prijevod, pa time nisu potvrdili da on ne sadržava zablude protivne vjeri i ćudoređu i da je valjano preveden. Crkva bi vjernicima trebala nuditi vlastita izdanja Svetoga Pisma, a ne se neselektivno oslanja na kritička izdanja proistekla iz protestantskoga akademskoga kruga.

Djela apostolska 8, 37 imaju vrlo snažnu potporu u starom latinskom i drugim starim prijevodima, u djelima niza crkvenih otaca te u svim bogoslužnim predajama (obrednim obiteljima): aleksandrijskoj, antiohijskoj, armenskoj, carigradskoj, kaldejskoj i latinskoj.

Svi ti podatci pokazuju kako redak nije opravdano prikazati kao nevažan ili očito kasniji umetak u Sveto Pismo i time opravdavati njegovo protjerivanje i iz teksta, pa čak i iz bilješke. Za izostavljanje toga retka potrebno bi bilo uvjerljivo protumačiti vrlo stare otačke potvrde, široku prijevodnu i liturgijsku rasprostranjenost te unutarnju povezanost retka s pripovijedanjem.

Tko je naš naraštaj ovlastio da krnji Sveto Pismo izbacujući taj redak?

Izbacivanje toga retka nije puki akademski čin, nego potkopavanje liturgijske predaje i sakramentne teologije Crkve.

Susreti s Biblijom Hrvatskoga biblijskoga društva, 2026., str. 87–151.

O zatajivanju novozavjetnih redaka

Gdje je nestao Matej 17, 21

Zašto je preskočen Matej 18, 11

Je li održivo isključivanje Mateja 23, 14

O krađi epifoneme Marko 7, 16

Čijom se vlašću ispušta Ivan 5, 3b–4

Sv. Toma o Ivanu 5, 1–4

Osakaćena Prva Ivanova 5, 7–8

---

[1] „Obred je bogoslužna, bogoslovna, duhovna i stegovna baština, različna kulturom i povijesnim prilikama narodā, kojom se izražava vlastiti način življenja vjere svake samosvojne Crkve“ (kanon 28. paragraf 1. Zakonika kanona Istočnih Crkava); „osobiti crkveni način da se bude kršćaninom“ (Aidan Kavanagh, u: Stefanos Alexopoulos i Maxwell E. Johnson, Introduction to Eastern Christian liturgies, Collegeville (Minnesota), 2021., str. [15].

[2] Već je pokazano kako Sinajski rukopis izostavlja više redaka, koji se inače smatraju vjerodostojnima: Luka 10, 32; Luka 17, 35; Ivan 6, 55; Ivan 16, 15; Prva Korinćanima 13, 1–2 (ovdje i ovdje, str. 147–150).

Isto tako, Vatikanski rukopis ispušta 45 redaka: Matej 12, 47; 16, 2b–3; 17, 21 ; 18, 11; 23, 14; Marko 7, 16; 9, 44; 9, 46; 11, 26; 15, 28; 16, 9–20; Luka 17, 36; 22, 43–44; Ivan 5, 4; 7, 53 – 8, 11; Djela apostolska 8, 37; 15, 34; 24, 7; 28, 29; Rimljanima 16, 24; Prva Petrova 5, 3 (izvor).

I Aleksandrijski rukopis ne sadržava, što većina rukopisa Svetoga Pisma sadržava: Prva Samuelova 12, 17 – 14, 9; Psalam 49, 20 – 79, 11; Matej 1, 1 – 25, 6; Marko 15, 28; Luka 22, 43–44; Ivan 6, 50 – 8, 52; Djela apostolska 8, 37; 15, 34; 24, 7; 28, 29; Rimljanima 16, 24; Druga Korinćanima 4, 13 – 12, 6 (izvor).

[3] Desiderius Erasmus Roterodamus, Novum Instrumentum omne, diligenter ab Erasmo Roterodamo recognitum & emendatum, non solum ad Graecam veritatem [Novum Testamentum Graece et Latine], Basileae 1516., str. 268.

[4] Desiderii Erasmi Roterodami in Novum Testamentum annotationes, Basileae 1535., str. 294: „Quanquam arbitror omissum librariorum incuria.“

[5] Bruce M. Metzger, A Textual Commentary on the Greek New Testament, London, 1971., str. 359, i ovdje.

[6] Ivan Petar Bock, Pastir Hermin, Život (Zagreb), X/1929., br. 1, str. 23; Tomislav Janko Šagi-Bunić, Povijest kršćanske literature, Zagreb, 1976., str. 157.

[7] S. Ambrosius, De virginibus, III. knjiga, 7. poglavlje, 34. odlomak; Patrologia latina, svezak 16, ur. Jacques Paul Migne, Parisiis 1845., stupac 242 B; Corpus Scriptorum Latinorum Parauianum, prir. Franco Gori, Augustae Taurinorum 1948., str. 74: „Et hoc baptisma est, post quod nemo delinquit.“

[8] Bruce M. Metzger, A Textual Commentary on the Greek New Testament, London, 1971., str. 359–360, i ovdje.

[9] Svezu tòn Iēsū͂n bilježe: Matej 14, 29; 26, 4.50.57; 27, 27.54; Marko 5, 6.15; 6, 30; 9, 8; 10, 50; 11, 7; 14, 53.60; 15, 1.15; Luka 5, 12; 7, 14; 8, 28.35.40; 9, 33; 10, 29; 19, 3.35; 23, 8.20; Ivan 1, 29.42; 5, 16; 6, 19.24; 11, 21.56; 12, 9.11.21; 18, 12.19.28.33; 19, 1.13.16.18.23.42; 20, 14; Djela apostolska 2, 32.36; 8, 35.37; 9, 20; 17, 18; 19, 4.13; Rimljanima 8, 11; Prva Ivanova 4, 3.

[10] Svezu tòn Khristón sadržavaju: Luka 2, 26; 4, 41; 9, 20; 20, 41; 24, 26.46; Djela apostolska 3, 18; 5, 42; 17, 3; 18, 5.28; Efežanima 3, 17; Filipljanima 1, 15.17; 3, 7; Kološanima 2, 6; Prva Petrova 3, 15.

[11] Svezu Iēsū͂n Khristón imaju: Prva Korinćanima 2, 2; Efežanima 6, 24; Druga Timoteju 2, 8; Prva Ivanova 2, 1; 4, 2; Druga Ivanova 1, 7; Judina 1, 4.

[12] Sveza Khristón Iēsū͂n piše u: Djelima apostolskim 3, 20; 5, 42; 18, 5.28; 24, 24; Rimljanima 6, 3; 8, 11; 15, 5; Drugoj Korinćanima 4, 5; Galaćanima 2, 16; 4, 14; Kološanima 2, 6.

[13] Luka rabi akuzativ s infinitivom i u Evanđelju i u Djelima apostolskim: 4, 32; 5, 36; 8, 9.37; 13, 25.47; 16, 13.15; 17, 7.18.20.29; 18, 3.5.28; 23, 8; 27, 4; 28, 6.

[14] Bruce M. Metzger, A Textual Commentary on the Greek New Testament, London, 1971., str. 360, i ovdje.

[15] The New Testament in the original Greek: introduction and appendix to the text revised by Brooke Foss Westcott and Fenton John Anthony Hort, New York, 1882., Appendix, str. 93.

[16] Joseph Addison Alexander, The Acts Of The Apostles, volume I, New York, 1857., str. 349–350: „it may be argued that the verse, though genuine, was afterwards omittted, as unfriendly to the practice of delaying baptism, which had become common, if not prevalent, before the end of the third century. It is moreover found in many manuscripts, including some of the most ancient, and is quoted as a part of this context, not only by Cyprian but by Irenaeus. It is therefore one of those cases, in which the external testimony may be looked upon as very neariy balanced, and in which it is the safest course to let the scale of the received text and traditional belief preponderate.“

[17] Sv. Irenej, Adversus haereses, III. knjiga, 12. poglavlje, 8. odlomak; Patrologia Graeca, svezak 7, ur. Jacques Paul Migne, Lutetiae Parisiorum 1857., stupci 901–902; Sources chrétiennes, svezak 211, prir. Adelin Rousseau i Louis Doutreleau, Paris, 1974., str. 212–217; engleski prijevod; njemački prijevod.

[18] Sv. Irenej, Adversus haereses, IV. knjiga, 23. poglavlje, 2. odlomak; Patrologia Graeca, svezak 7, ur. Jacques Paul Migne, Lutetiae Parisiorum 1857., stupci 1048–1049; Sources chrétiennes, svezak 100, prir. Adelin Rousseau, Paris, 1965., str. 694–699.

[19] Tertulijan, Spis o krstu, preveo Marijan Mandac, Zagreb, 1981., str. 80–81.

[20] S. Cyprianus Carthaginensis, Testimoniorum Libri tres adversus Judaeos, III. knjiga, 43. poglavlje; Patrologia Latina, svezak 4, ur. Jacques Paul Migne, Parisiis 1844., stupac 758; S. Thasci Caecili Cypriani Opera omnia (Corpus scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum, III, 1), ur. Wilhelm von Hartel, Vindobonae 1868., str. 151; Sancti Cypriani episcopi opera, Pars I, prir. Robert Weber, Corpus Christianorum, Series Latina, svezak 3, Turnhout, 1972., str. 134: „Caput XLIII. Posse eum statim consequi qui vere crediderit. In Actibus Apostolorum: Ecce aqua, quid ett quod me impedit baptizari? Tunc dixit Philippus: Si credis ex toto corde tuo, licet (Act. VIII, 36-37)…“; engleski.

[21] Vita Caecili Cypriani, 3. poglavlje, u: S. Thasci Caecili Cypriani Opera omnia (Corpus scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum, III, 3), ur. Wilhelm von Hartel, Vindobonae 1871., str. XCIII.

[22] S. Pacianus Barcilonensis, Sermo de baptismo, VI. poglavlje; Patrologia Latina, svezak 13., ur. Jacques Paul Migne, Parisiis 1845., stupac 1093.

[23] S. Hieronymus, Commentaria in Sophoniam, caput I: Patrologia Latina, svezak 25, ur. Jacques Paul Migne, Parisiis 1845., stupac 1339 C; Corpus Christianorum, Series Latina, svezak LXXVI A, prir. Maurits Adriaen, Turnholti, 1970., str. 657.

[24] Sv. Augustin, 99. govor, 11. odlomak: Patrologia latina, svezak 38, ur. Migne, Lutetiae Parisiorum 1865., stupac 601; Nuova Biblioteca Agostiniana, svezak XXX/2, Roma, 1983., str. 222.

[25] Hrvatski pisci nazivaju ga: dvoranin, dvorjanin, dvorjanik, dvornik, dostojanstvenik, mogućnik, velmoža, visoki dostojanstvenik, visoki službenik, vlastelin.

[26] S. Augustinus, De fide et operibus, IX. poglavlje, 14. odlomak; Patrologia Latina, svezak 40, ur. Jacques Paul Migne, stupci 205–206; Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum, svezak 41, ur. Joseph Zycha, Vindobonae 1900., str. 50–52; prijevodi: talijanski, kastilski.

[27] Arnobius Junior, Praedestinatus, liber III; Patrologia Latina, svezak 53, ur. Jacques Paul Migne, Parisiis 1847., stupac 646 B.

[28] S. Fulgentius Ruspensis, De veritate praedestinationis et gratiae Dei ad Ioannem et Venerium, I. knjiga, 19. poglavlje; Patrologia Latina, svezak 65, ur. Jacques Paul Migne, Parisiis 1847., stupac 613.

[29] S. Fulgentius Ruspensis, Epistola XII, caput V, 14; Patrologia Latina, svezak 65, ur. Jacques Paul Migne, Parisiis 1847., stupci 335–336; Epistula XII seu rescriptum ad Ferrandum diaconum, u: Corpus Christianorum Series Latina, svezak 91, prir. Jean Fraipont, Turnhout, 1968., str. 370.

[30] S. Beda Venerabilis, Super Acta apostolorum expositio, caput VIII; Patrologia Latina, svezak 92, ur. Jacques Paul Migne, Lutetiae Parisiorum 1862., stupac 963.

[31] Kurt Aland, Der neutestamentliche Text in der vorkonstantinischer Epoche, u: Pléroma: salus carnis: Homenaje a Antonio Orbe, Santiago de Compostella, 1990., str. 66–70; Novum Testamentum Graecum. Editio Critica Maior, Volume III: Die Apostelgeschichte / Acts of the Apostles, prir. Holger Strutwolf, Georg Gäbel, Annette Hüffmeier, Gerd Mink i Klaus Wachtel, Berlin: Deutsche Bibelgesellschaft, 2017. Tražilica Zavoda za novozavjetna tekstna istraživanja daje podatak da redak na grčkom sadržavaju rukopisi: 08, 88C, 94, 103, 180, 307, 323, 429, 453, 467, 522, 607, 610, 629, 630, 636, 808C, 876, 945, 1501, 1509, 1609, 1642, 1678, 1704, 1735, 1739, 1751, 1832, 1884, 1891, 2200, 2298, 2805, 2818, L1178, L1825, Ir, L:50, 51, 54, 56, 57, 58, 67, 70, 72, 73>, K:M i S:Hᴬ.

[32] Redak K u: Vetus Latina die Reste der altlateinischen Bibel: Actus apostolorum Capitulum VIII, herausgegeben von Myriam Hettenkofer und Karina Rollnik, Mainz, 2022., str. PDF-a 55.

[33] Redak A u: Vetus Latina die Reste der altlateinischen Bibel: Actus apostolorum Capitulum VIII, herausgegeben von Myriam Hettenkofer und Karina Rollnik, Mainz, 2022., str. PDF-a 55–57. Ima ga rukopis: Θ^A Aniciensis (oko 800., vjerojatno Orléans) (popis rukopisa, inačice teksta).

[34] Redak L u: Vetus Latina die Reste der altlateinischen Bibel: Actus apostolorum Capitulum VIII, herausgegeben von Myriam Hettenkofer und Karina Rollnik, Mainz, 2022., str. PDF-a 55–57. Ima ga rukopis: 50 Laudianus (oko 540., Sardinija) (popis rukopisa, inačice teksta).

[35] Redak P u: Vetus Latina die Reste der altlateinischen Bibel: Actus apostolorum Capitulum VIII, herausgegeben von Myriam Hettenkofer und Karina Rollnik, Mainz, 2022., str. PDF-a 55–57. Imaju ga rukopisi: Z^{^W} (kraj VIII. stoljeća, Porajnje ili istočna Francuska), Ψ^{^L} (XI. st., Italija), 54 Perpinianensis (druga pol. XII. st., Roussillon) i 58 Werningerodensis (druga pol. XIV. stoljeća, Češka) (popis rukopisa, inačice teksta).

[36] Redak I u: Vetus Latina die Reste der altlateinischen Bibel: Actus apostolorum Capitulum VIII, herausgegeben von Myriam Hettenkofer und Karina Rollnik, Mainz, 2022., str. PDF-a 55–57. Imaju ga rukopisi: θ^B (kraj X. st., sjeverna Italija), Φ^E2 (oko 800., Tours), Φ^T (poč. IX. st., Tours), Φ^M (poč. IX. st., Tours), Φ^R (prva pol. IX. st., Tours), Φ^B (prva pol. IX. st., Marmoutier), Φ^V Vallicellianus (sredina IX. st., vjerojatno Reims, sjeverna Francuska) (popis rukopisa, inačice teksta).

[37] Redak T u: Vetus Latina die Reste der altlateinischen Bibel: Actus apostolorum Capitulum VIII, herausgegeben von Myriam Hettenkofer und Karina Rollnik, Mainz, 2022., str. PDF-a 55–57. Imaju ga rukopisi: 67 Palimpsestus Legionensis (VII. stoljeće, možda Toledo), 73 Liber misticus (X./XI. st., možda Silos), 271 Liber misticus (oko godine 1000., Toledo), 69 Comes Legionensis (XI. st., možda León), 70 Comes Aemilianensis (XI. st., San Millán de la Cogolla), 10 Comes Silensis (sredina XI. st., Silos) (popis rukopisa, inačice teksta).

[38] Redak F u: Vetus Latina die Reste der altlateinischen Bibel: Actus apostolorum Capitulum VIII, herausgegeben von Myriam Hettenkofer und Karina Rollnik, Mainz, 2022., str. PDF-a 55–57. Imaju ga rukopisi: Σ^T Codex Toletanus (sredina X. st., Andaluzija), σ^R (prva pol. IX. st., vjerojatno Reichenau), σH (druga pol. IX. st., St. Gallen), σU (druga pol. IX. st., St. Gallen), λM (treća četvrtina IX. st., Reims), λ^P (sredina IX. st., Lyon), Ʌ^L Codex Gothicus Legionensis (druga pol. X. stoljeća; vjerojatno León), Ʌ^H (XII. st., San Millán de la Cogolla), Σ^C (poč. X. stoljeća, Sevilla) (popis rukopisa, inačice teksta).

[39] Redak G u: Vetus Latina die Reste der altlateinischen Bibel: Actus apostolorum Capitulum VIII, herausgegeben von Myriam Hettenkofer und Karina Rollnik, Mainz, 2022., str. PDF-a 55–57. Imaju ga rukopisi: Δ^L Codex Legionensis (X. st., Albeares – sjeverna Španjolska), Δ^M Kvizijeva Biblija (X. st., San Millán), 59 Demidovianus (druga pol. XIII. st.), 61 Knjiga iz Armagha (IX. st.), 63 (prva pol. XII. st., Engleska), N* (poč. IX. st., Nonantola), Z^P (IX. st., Pariz), Q (druga četvrtina IX. st., Argenteuil / Saint-Denis), Θ^M Mesmianus (početak IX. st., vjerojatno Orléans) i θ^V (druga četvrtina IX. stoljeća, sjeverna Italija) (popis rukopisa, inačice teksta).

[40] Redak S u: Vetus Latina die Reste der altlateinischen Bibel: Actus apostolorum Capitulum VIII, herausgegeben von Myriam Hettenkofer und Karina Rollnik, Mainz, 2022., str. PDF-a 55–57. Imaju ga rukopisi: Δ^Β Bible de Cardeña (prva pol. X. st., San Pedro de Cardeña) i Σ^O Oscensis (poč. XII. st., sjeverna Španjolska), 72 Liber misticus (oko 1200., Toledo) (popis rukopisa, inačice teksta).

[41] Vetus Latina die Reste der altlateinischen Bibel: Actus apostolorum Capitulum VIII, herausgegeben von Myriam Hettenkofer und Karina Rollnik, Mainz, 2022., str. PDF-a 55–57, izjavljuje da Vulgata sv. Jeronima ne sadržava taj redak, ali za tu tvrdnju ne nudi nikakav dokaz.

[42] Djela apostolska 8, 37 na koptskom: ⲡⲉϫⲉ ⲫⲓlambdaⲓⲡⲡⲟⲥ ⲛⲁϥ ϫⲉ ⲉϣⲱⲡⲉ ⲕⲡⲓⲥⲣⲉⲩⲉ ϩⲛ ⲡⲉⲕϩⲏⲣ ⲧⲏⲣϥ ϣϣⲉ ⲉⲣⲟⲕ. ⲁϥⲟⲩⲱϣⲃ ⲉϥϫⲱ ⲙⲙⲟⲥ ϫⲉ ϯⲡⲓⲥⲣⲉⲩⲉ ϫⲉ ⲓⲏⲥⲟⲩⲥ ⲡⲭⲣⲓⲥⲧⲟⲥ ⲡϣⲏⲣⲉ ⲙⲡⲛⲟⲩⲧⲉ ⲡⲉ. Usp. Apostelgeschichte 1,1-15,3 im mittelägyptischen Dialekt des Koptischen (Codex Glazier), prir. Hans-Martin Schenke, Berlin, 1991. (Texte und Forschungen zur Geschichte des altchristlichen Literatur, 137), str. 152–153.

[43] Djela apostolska 8, 37 na armenskom:

Եւ Փիլիպպոս ըսաւ. «Եթէ ամբողջ սրտովդ կը հաւատաս, կրնաս»։ Ան ալ պատասխանեց ու ըսաւ. «Կը հաւատամ, թէ Յիսուս Քրիստոս Աստուծոյ Որդին է

[44] Djela apostolska 8, 37 na staroetiopskom (geeškom):

ወይቤሎ ፊልጶስ፦ ለእመ ተአምን በኵሉ ልብከ ይከውነከ። ወአውሥአ ወይቤ፦ አአምን ከመ ኢየሱስ ክርስቶስ ወልደ እግዚአብሔር ውእቱ።

[45] Djela apostolska 8, 37 na gruzijskom:

ფილიპემ უთხრა: თუ მთელი გულით გწამს, შეიძლება. მან კი მიუგო: მწამს, რომ იესო ქრისტე ღვთის ძეა

[46] Djela apostolska 8, 37 na sirskom:

ܐܡܪ ܠܗ ܕܝܢ ܦܝܠܝܦܘܣ܆ ܐܢ ܡܗܝܡܢ ܐܢܬ ܡܢ ܟܠܗ ܠܒܟ܆ ܡܨܐ ܐܢܬ. ܘܥܢܐ ܘܐܡܪ܆ ܡܗܝܡܢ ܐܢܐ ܕܝܫܘܥ ܡܫܝܚܐ ܒܪܗ ܕܐܠܗܐ ܐܝܬܘܗܝ

[47] Djela apostolska 8, 37 na arapskom:

فقال فيلبس ان كنت تؤمن من كل قلبك يجوز. فاجاب وقال انا اؤمن ان يسوع المسيح هو ابن الله

[48] Consilium ad exsequendam Constitutionem de sacra liturgia, Ordo lectionum pro dominicis feriis et festis sanctorum (Manuscripti instar), Schemata, n. 233, De Missali, 39, Vaticani, 1967., br. 261, str. 181.

[49] Ordo lectionum Missae: editio typica: Missale Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici Concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli PP. VI promulgatum, Vaticani, 1969., str. V.

[50] Ordo lectionum Missae: editio typica: Missale Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici Concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli PP. VI promulgatum, Vaticani, 1969., str. 127, br. 276.

[51] Ordo lectionum Missae: editio typica: Missale Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici Concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli PP. VI promulgatum, Vaticani, 1969., str. 273, br. 753.

[52] Ordo lectionum Missae: editio typica: Missale Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici Concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli PP. VI promulgatum, Vaticani, 1969., str. 282, br. 770.

[53] Ordo lectionum Missae: editio typica altera: Missale Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici Concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli PP. VI promulgatum, Vaticani, 1981., str. VIII–IX.

[54] Ordo lectionum Missae: editio typica altera: Missale Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici Concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli PP. VI promulgatum, Vaticani, 1981., str. 150, br. 276.

[55] Ordo lectionum Missae: editio typica altera: Missale Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici Concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli PP. VI promulgatum, Vaticani, 1981., str. 359, br. 771.

[56] Ordo lectionum Missae: editio typica altera: Missale Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici Concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli PP. VI promulgatum, Vaticani, 1981., str. 349, br. 752.

[57] U četvrtak trećega uskrsnoga tjedna: Missale Romanum cum lectionubus: editio iuxta typicam alteram, svezak II, Vaticani, 1987., str. 452 ispušten je 37. redak; u čitanju za krštenje odraslih na str. 1089 zadržan je nadnaslov Si credis ex toto corde, licet te baptizari – „Ako vjeruješ od svega srca, možeš se krstiti“, ali je u II. svesku na str. 1090 iz čitanja ispušten taj tekst, tj. 37. redak; u čitanju za đakonsko ređenje u II. svesku na str. 1160 ispušten je 37. redak.

[58] Missale Romanum cum lectionubus: editio iuxta typicam alteram, Vaticani, 1987.: I. svezak, str. 1720, II. svezak, str. 1652; III. svezak, str. 1768; IV. svezak, str. 1572.

[59] Missale Romanum cum lectionubus: editio iuxta typicam alteram, I. svezak, Vaticani, 1987., str. 361.

[60] Knjigu je po nalogu Biskupske konferencije priredio Bonaventura Duda (str. 4), odobrila Biskupska konferencija na zasjedanju na Visovcu 25. rujna 1970., a potvrdila Sveti zbor za bogoštovlje 15. listopada 1970. (str. 2). Novozavjetne tekstove preveli su Bonaventura Duda i Jerko Fućak, biblijsku lekturu Novoga Zavjeta proveo je Ante Kresina, a Novi Zavjet pregledao Celestin Tomić (str. 4).

[61] Bizantski obred jedini je obred carigradske bogoslužne predaje. Rabe ga grkokatoličke i pravoslavne Crkve: Albanska Grkokatolička Crkva (1628.), Bizantska/Rutenska Katolička Crkva (1646.), Bjeloruska Grkokatolička Crkva (1596.), Bugarska Grkokatolička Crkva (1861.), Grčka Grkokatolička Crkva (1829.), Hrvatska Grkokatolička Crkva (1611.), Italo-albanska Grkokatolička Crkva (1453.), Mađarska Grkokatolička Crkva (1646.), Makedonska Grkokatolička Crkva (1883.), Melkitska Grkokatolička Crkva (1724.), Rumunjska Grkokatolička Crkva (1697.), Ruska Grkokatolička Crkva (1905.), Slovačka Grkokatolička Crkva (1646.) i Ukrajinska Grkokatolička Crkva (1595.) te pravoslavne Crkve (Albanska, Aleksandrijska, Američka, Antiohijska, Bugarska, Carigradska, Ciparska, Češko-Slovačka, Grčka, Gruzijska, Jeruzalemska, Ohridska, Poljska, Rumunjska, Ruska, Srpska i Ukrajinska).

[62] Theohpylactus, Exḗgēsis eis tàs Práxeis tō̃n Apostólōn, u: Patrologia Graeca, svezak 125, ur. Jacques Paul Migne, Lutetiae Parisiorum 1864., stupci 927A i 928 A.

[63] „Рече же емоу аще вѣроуеши : ѿ всего срца своего : лѣтьти есть : ѿвещавъ же и рече : вѣроую въ сна бжиѣ бъити исха / Reče že emou ašt’e věroueši : otŭ vsego srca svoego : lět’ti estĭ : otveštavŭ že i reče : věrouju vŭ sna Bžijě bŭiti Isusa Hrsta.“ (Djela apostolska 8, 37 u: Vatroslav Jagić, Grškovićev odlomak glagolskog Apostola, Starine (Zagreb), 26/1893., str. 52).

[64] Grigorij Andrejevič Iljinski, Slepčenskij Apostol XII veka, Moskva, 1912., str. 4.

[65] Actus epistolaeque apostolorum Palaeoslovenice ad fidem codicis Christinopolitani saeculo XII scripti, prir. Emil Kałužniacki, Vindobonae 1896., str. 18–19.

[66] Stepan Mihajlovič Kul’bakin, Ohridskaja rukopis’ Apostola konca XII veka, Sofija, 1907., str. 1–2.

[67] Apostolos etoi praxeis kai Epistolai ton aghion Apostolon kat’olon to etos ep’ekkapsias anaginoskomenai, En Benetía, 1855., str. 29; Αποστολος, ητοι, Πραξεις και επιστολαι των αγιων αποστολων καθ’ ολον το ετος επ’ εκκλησιας αναγινωσκομεναι / Apostolos, ētoi, Praxeis kai epistolai tōn agiōn apostolōn kath’ olon to etos ep’ ekklēsias anaginōskomenai, En Rōme, 1881., str. 27; Apostolos, ētoi, Praxeis kai epistolai tōn agiōn Apostolōn kath’ olon to etos ep’ ekklēsias anaginōskomenai, Athenai, 1900., str. 28.

[68] Апостолъ / Apostol^ъ, Rome, 1955., PDF, str. 45–46; Djela apostolska 8, 37 staroslavenski: „Рече́ же ему́ Фили́ппъ: а́ще ве́руеши отъ всего́ се́рдца твоегѡ́, ле́ть ти есть. Ѿвѣща́въ же рече́: ве́рую вѣ Сы́на Бо́жїя бы́ти Їису́са Хрїста́ / Rečé že jemú Filípp^ъ: ášče véruješi ot^ъ vsegó sérdca tvojegṓ, lét^ь ti jest^ь. Ȏtvêščáv^ъ že rečé: véruju vê Sýna Bóží̈ya býti Í̈isúsa Krí̈stá (str. 46).

[69] Apostol, tipărit acum a doua oară în zilele păstoriei Prea Fericitului Patriarh Justinian, cu aprobarea Sfîntului Sinod al Bisericii Ortodoxe Române, București, 1974., str. 22–23.

[70] The Apostol: Epistle Readings, Prokimena, Alleluia Verses and Antiphons for the Entire Liturgical Year, South Canaan, 1999., Reading 20: str. 32–33; str. 454 i 507.

[71] Апо́столъ Русская Православная Церковь, Moskva, 2001., str. 45–46.

[72] Апостол како се чита свакога дана по седмицама током године / Apostol kako se čita svakoga dana po sedmicama tokom godine, Kraljevo, 2004., str. 26–27 (četvrtak treći po Pashi), 430 – 431 (Sveti apostol Filip, jedan od sedmorice đakona).

[73] Usp. Veliki tipik, sastavio Vasilije Nikolajević, Beograd, 1984., str. 194; Tipik za nedelju stradanja i sveto vaskrsenje Hristovo, str 19; Great and Holy Saturday; Byzantine Music for Holy Saturday, Reading the Acts of the Apostles: A Sacred Custom on Holy Saturday.

[74] Iz tadašnjega kanona 279. paragrafa 1. uz motuproprij Cleri sanctitati iz 1957., članka 3. stavka 1. dekreta Ecclesiae pastorum iz 1975. kanona 657. paragrafa 1. Zakonika kanona Istočnih Crkava iz 1990.

U Smjernicama za predstavljanje bogoslužnih tekstova Dikasteriju za Istočne Crkve od 24. studenoga 2025. ističe se:

„6. Svaka promjena vrijedećega teksta ili izvornoga teksta mora biti jasno i sveobuhvatno naznačena, uključujući, gdje je to primjereno, sinoptičku usporedbu. Osim toga, za svaku predloženu promjenu mora se objasniti sljedeće: razlog zbog kojega se izmjena predlaže; odražava li već raširenu praksu; ako da, na kojim mjestima, u kojem trajanju i s kojim oblikom odobrenja je uvedena.

7. Izvješće mora sadržavati analizu odgovarajuće prakse u drugim samosvojnim Crkvama iste obredne obitelji i u odgovarajućim pravoslavnim crkvama, s osvrtom na to kakve bi ekumenske posljedice bilo kakvih promjena mogle biti.“

[75] Sveta liturgija: Evanđelje i poslanice s ostalim promjenjivim dijelovima, ur. Zvonimir Kurečić, Zagreb, 1987., str. VI, 38 i 519. Dvadeseto začalo Apostola ne spominje ni Tipik 2025. Križevačke eparhije.

[76] Anglikanskim obredom služe se anglikanske crkvene zajednice i vjernici osobnih ordinarijata iz Anglikanskoga zajedništva u okrilju Katoličke Crkve.

[77] Koptski obred jedan je od dva obreda aleksandrijske bogoslužne predaje (‘sv. Marka’). Rabi ga Koptska Katolička Crkva i prijekalcedonska Koptska Pravoslavna Crkva. Slavi se na koptskom i arapskom.

[78] The Katameros of the Sundays, Ottawa, 2004., str. 440; Katameros Days Readings for the Month of Tubah, prir. Jacob Nadian, Toronto, 2020., str. 219

[79] Geeški obred drugi je od dva obreda aleksandrijske bogoslužne predaje. Rabe ga Etiopska Katolička Crkva, Eritrejska Katolička Crkva, prijekalcedonska Etiopska Pravoslavna Crkva i prijekalcedonska Eritrejska Pravoslavna Crkva. Služi se na geeškom (staroetiopskom) i amharskom jeziku.

[80] Ethiopian Catholic Church Liturgical Calendar 2026-2027, str. 7 (24. listopada) i 47 (28. srpnja).

[81] Zapadnosirski obred jedan je od tri obreda antiohijske bogoslužne predaje (‘sv. Jakova Jeruzalemskog’). Rabi ga Sirijska Katolička Crkva i odijeljene Istočne Crkve. Slavi se na aramejskom (sirskom) i arapskom jeziku.

[82] Odilo Heiming, Ein jakobitisches Doppellektionar des Jahres 824 aus Harran in den Handschriften British Museum Add. 14485 bis 14487, u: Kyriakon: Festschrift Johannes Quasten, svezak 2, ur. Patrick Granfield i Josef A. Jungmann, Münster: Aschendorff, 1970., str. 786; Murad Saliba Barsom, Ma’de’dono: The Book of the Church Festivals According to the Ancient Rite of the Syrian Orthodox Church of Antioch, 1985., str. 53.

[83] Maronitski obred drugi je od tri obreda antiohijske bogoslužne predaje. Rabi ga Maronitska Katolička Crkva, proširena iz Libanona na Cipar, Egipat, Siriju i Novi svijet. Služi se aramejskim (sirskim) i arapskim jezikom.

[84] Malankarski obred treći je od tri obreda antiohijske bogoslužne predaje. Rabi ga Siro-malankarska Katolička Crkva i više odijeljenih Crkava Tominih kršćana u Indiji. Služi se na aramejskom (sirskom) i malajalamskom jeziku.

[85] Armenski je obred jedini obred armenske bogoslužne predaje. Rabe ga Armenska Katolička Crkva i prijekalcedonska Armenska Apostolska Crkva. Bogoslužni jezik klasični je armenski.

[86] Usp. Le grand lectionnaire de l’Église de Jérusalem (V^e-VIII^e siècle), prir. Michel Tarchnischvili, Louvain, 1959. i 1960. (Corpus Scriptorum Christianorum Orientalium, svesci 188–189 i 204–205) (ne sadržava ni jedno čitanje iz osme glave Djela apostolskih); Athanase Renoux, Le Codex arménien Jérusalem 121, I–II, Patrologia Orientalis (Turnhout), 35/1970., str. 148, br. 761 (Dj 8, 26–40 čitala su se na uskrsni petak) i 36/1971.

[87] Istočnosirski obred jedan je od dva obreda kaldejske bogoslužne predaje. Rabe ga Kaldejska Katolička Crkva te prijefeške Crkve: Asirska Crkva Istoka i Drevna Crkva Istoka. Služi se na aramejskom (sirskom) i arapskom jeziku u Iraku, Iranu, Libanonu, Egiptu, Siriji, Turskoj i Novom svijetu.

[88] Usp. William F. Macomber, The Chaldean Lectionary System of the Cathedral Church of Kokhe, Orientalia christiana periodica (Roma), 33/1967., str. 483–516; Pauly Kannookadan, The East Syrian Lectionary: An Historico-Liturgical Study, Rome, 1991.; Lectionary – CFMM 01150 Version 1.0 (22.12.2025), prir. Ephrem Aboud Ishac.

[89] Siro-malabarski obred drugi je od dva obreda kaldejske bogoslužne predaje (‘sv. Tome’). Rabi ga Siro-malabarska Katolička Crkva u Indiji. Slavi se na aramejskom (sirskom) i malajamskom jeziku.

[90] Syro-Malabar Liturgical Calendar 2025-2026, Keralla, 2025., str. 34, 98 i 99.

[91] Ioannes Stojković de Ragusio, Oratio de communione sub utraque, u: Giovan Domenico Mansi, Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio, svezak 29, Venetiis 1788., stupac 714 A.

[92] Giovan Domenico Mansi, Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio, svezak 29, Venetiis 1788., stupac 246 B: „Illa enim Sacra Scriptura dicitur, quam sacram declarat Ecclesia“ (3. rujna 1432.).

[93] Djela apostolska 8, 37 u prijevodima na hrvatski:

„Reče že emou ašt’e věroueši : otŭ vsego srca svoego : lět’ti estĭ : otveštavŭ že i reče : věrouju vŭ sna Bžijě bŭiti Isusa Hrsta“ (Grškovićev Apostol, XII. stoljeće)

„Pilip^ь reče emu: Ašće vêruješ’ vsim^ь sr^ьd^ьcem^ь tvoim^ь bole ti est^ь priêti dar^ь Boži. On^ь reče: Vêruju v^ь Sina Božiê buduća Isusa“ (Hrvojev misal, 1404.)

„Pilip že reče emu . aĉe vêrueši vsêm^ь sr^ьdcem^ь tvoim’ . lêt’ ti est^ь priêti dar’ boži . otveĉav že kažnik^ь reče . vêruû Sina Božiê suĉa Isusa“ (Prvi beramski misal, XV. st., list 95c)

„Tada mu reče Philip: Ako viruješ sa sfim srcem tvojim, dostojit se. A on odgovoriv reče: Viruju, da je sin Božji Isukrst“ (Bernardin Drvodilić Splićanin, 1495.)

XVI. stoljeće

„Reče že Filip: Ako vsim^ь srcem^ь verueši, podobaet^ь. Onže otveĉav^ь reče: Veruû da Isus^ь Krst^ь sin^ь est^ь Bož^ьi“ (Šimun Kožičić Benja, 1531.)

„Reče tada Filip: Ako verueš sa vsim srcem, dostojit se. A on odgovorivši reče: Veruju da je sin Božji Isukrst“ (Anton Dalmatin – Stipan Konzul, 1562.)

„I reče Filip: ako vjeruješ sa svijem srcem, podobno je. I odgovorivši reče: vjerujem sin Božiji da je Jezus Hristos“ (Ivan Drkoličić Ričić, 1570.)

„Tada mu reče Filip: Ako viruješ sa sfim sarcem tvojim, dostojit se. A on odgovoriv reče: Viruju, da je sin Božji Isukarst“ (Marko Andriolić, 1586.)

„I reče mu reče Philip: Ako viruješ sa svim sardcem podobno jest. I odgovarajući reče: Virujem, da je sin Božji Isukarst“ (Ivan Bandulavić, 1613.)

„Reče tad Filip: Ako vieruješ iza svega sarca, dopušteno je. I odgovarajući reče: Vierujem da Sin Božji jest Isukarst“ (Bartol Kasić, Sveta Pisma, 1636.)

„Reče tad Filip: Ako vieruješ iza svega sarca, dopušteno je. I odgovarajući reče: Vierujem da je Sin Božji Iezus Isukars“ (Bartol Kasić, Lekcionar, 1641.)

„Reče tad Filip: Ako vjeruješ iza svega sarca, dopušteno je. I odgovarajući, reče: Vjerujem, da je Sin Božji Isukars“ (Ivan Salatić, 1784.)

„Reče pak Filip: ako viruješ iz sveg serdca, slobodno je. A odgovoriv’ reče: virujem, da je sin Božji Isus Kerst“ (Petar Katančić, 1816.)

„Rekel je pak Filip: Ako veruješ iz celoga serdca, moreš okerstiti se. On pak odgovoreči rekel je: Verujem, da Sin Božji je Jezuš Kristuš“ (Ivan Rupert Gusić, 1820.)

„A reče Filip: Ako viruješ iz svega sardca, podobno je. I odgovorivši mu, reče: Virujem, da je Isukarst Sin Božji“ (Ante Jukić, 1838.)

„A reče Filip: Ako vjeruješ iza svega srca, dopušteno je. I odgovarajući, reče: Vjerujem, da je Sin Božji Isukrst“ (Antun Kaznačić, 1841.)

„Odgovori mu Filip: ako sa svim srdcem viruješ, to se može učiniti. A on mu na to odgovori: virujem da je Isus Krst sin Božji“ (Ivan Matij Skarić, 1861.)

„A Filip mu reče: ako vjeruješ od svega srca svojega, možeš. A on odgovarajuć reče: vjerujem da je Isukrst sin Božji“ (Bogoslav Šulek, 1877.)

„A Filip mu reče: ako vjeruješ od svega srca svojega, možeš. A on odgovarajuć reče: vjerujem da je Isukrst sin Božji“ (Milan Rešetar, 1895.)

„A Filip reče: Ako vjeruješ od svega srca, smije se. A on odgovarajuć reče: Vjerujem, da je Isus Krist Sin Božji“ (Josip Stadler, 1907.)

„A Filip reče: Ako vjeruješ od svega srca, možeš. A on odgovarajući reče: Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji“ (Josip Stadler, 1912.)

„Reče mu Filip: Ako vjeruješ od svega srca, slobodno. I odgovarajući reče: Vjerujem, da je Isukrst Sin Božji“ (Petar Vlašić, 1921.)

„Reče že Pilip: Ašće vêruješi ot vsego srdca, lêt ti jest. I otvêćav, reče: Vêruju Sina Božja suća Isusa Hrsta“ (Jozef Vajs, 1927.)

„Filip reče: Ako vjeruješ od svega srca, možeš. On odgovori: Vjerujem, da je Isus Krist Sin Božji“ (Franjo Zagoda, 1938.)

„Filip mu reče: Ako věruješ od svega srca svoga, možeš. A eunuh odgovori: Věrujem da je Isus Hristos Sin Božji“ (Lujo Bakotić, 1933.)

„Filip odvrati: ‘Ako vjeruješ od svega srca, može to biti.’ On reče: ‘Vjerujem, da je Isus Krist Sin Božji.’“ (Ivan Evanđelist Šarić, 1942. i 1959.)

„Reče pak Filip: ‘Ako vjeruješ iz svega srca, dopušćano je!’ I odgovoreći reče: ‘Vjerujem, da je Jezuš Kristuš Sin Božji!’ (Jakšić-Meršić, 1952., 1979.)

„Filip reče: ‘Ako vjeruješ od svega srca, možeš.’ On odgovori: ‘Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji.’“ (Jure Radić, 1965. i 1967.)

„Filip reče: ‘Ako iz sveg srca vjeruješ, možeš.’ A on će: ‘Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji.’“ (Red čitanja: Svagdanja čitanja, I., 1970.; Red pristupa odraslih u kršćanstvo, 1974.)

„A Filip reče: ‘Ako vjeruješ iz svega srca, dopušteno je.’ A on, odgovorivši, reče: ‘Vjerujem da Isus Krist jest Sin Božji.’“ (Varaždinska Biblija, 2012.)

„I reče Filip: Ako vjeruješ svim svojim srcem, možeš. A odgovori on rekavši: Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji“ (Ivan Vrtarić, 2016.)

„A Filip je rekao: Ako vjeruješ od svega srca, možeš. A on je odgovorivši rekao: Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji“ (Rajko Telebar, 2020.).

[94] Prijevod Djela apostolskih 8, 37 u bilješci:

„Ako vjeruješ iz svega srca, – odgovori Filip, – možeš. Vjerujem, – odvrati onaj, – da je Isus Sin Božji“ (Ljudevit Rupčić, 1961.)

„‘Možeš se krstiti’, odgovori Filip, ‘ako vjeruješ svim srcem.’ Dostojanstvenik odgovori: ‘Vjerujem da je Isus Krist Božji Sin.’“ (Knjiga o Kristu)

„Ako vjeruješ svim srcem svojim, dopušta se. Eunuh odgovori: Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji“ (Novi Zavjet s uvodima i bilješkama Ekumenskog prijevoda Biblije, ur. Jerko Fućak, 1992.)

„Ako vjeruješ svim srcem, dopušteno je. On odgovori: Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji“ (Jeruzalemska Biblija, 1994.)

„Filip odgovori: ‘Ako vjeruješ iz svega srca, možeš.’ ‘ Vjerujem – odvrati onaj – da je Isus Krist Sin Božji’“ (Ljudevit Rupčić, 1999.)

„Ako vjeruješ iz sveg srca – odgovori Filip – možeš. Vjerujem – odvrati onaj – da je Isus Krist Sin Božji“ (Ljudevit Ljudevit Rupčić, 2003.)

„A Filip reče: ‘Ako vjeruješ iz svega srca, dopušta se.’ On pak odgovori: ‘Vjerujem da je Sin Božji Isus Krist’.“ (Ruben Knežević, 2001.)

„Filip je odgovorio: ‘Ako vjeruješ svim svojim srcem, možeš se krstiti.’ Dvorjanin je rekao: ‘Vjerujem da je Isus Krist Božji Sin.’“ (Suvremeni hrvatski prijevod, 2012. i 2020.)

„Onda mu Filip reče: Ako vjeruješ svim srcem, dopušćano je. On odgovori: Vjerujem, da je Jezuš Kristuš Sin Božji.“ (Stefan Geosits/Geošić, 2014.)

[95] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, III. dio, 68. pitanje, 3. članak, odgovor.