Državni udar je konstanta Zapadne Afrike.
Demokratski izabrani lideri padaju kao čunjevi u mnogim zemljama zapadne Afrike, a Niger je postao posljednja kockica u nizu državnih udara u regiji.
Dana 26. srpnja, predsjednik Nigera, Mohamed Bazoum, uhićen je u svom domu u glavnom gradu Niameyu, a vojni vođe su preuzeli vlast.
Ovaj događaj izazvao je brojne reakcije susjednih zemalja, regionalnih blokova i međunarodne zajednice. Kao što je uobičajeno u takvim situacijama, međunarodne sile poput Sjedinjenih Država i Francuske brzo su reagirale i zaprijetile prekidom veza s Nigerom te obustavom svake pomoći.
Unatoč međunarodnom pritisku, predsjednik Bazoum je ostao u kućnom pritvoru, a vođa državnog udara, general Abdourahmane Tchiani, ne pokazuje znakove popuštanja.
Situacija u Nigeru otkrila je duboke podjele i tenzije u regiji, koje bi mogle potaknuti daljnju nestabilnost i nestanak međusobnog povjerenja.
ECOWAS, najmoćnija regionalna grupacija Zapadne Afrike koja predstavlja 15 zemalja s ukupnom populacijom od oko 400 milijuna ljudi, je promptno reagirao i izdao ultimatum hunti, tražeći povratak predsjednika u roku od tjedan dana te prijeti mogućom vojnom intervencijom.
U kontekstu regionalnih i globalnih izazova, upravo ECOWAS ima ključnu ulogu u suočavanju s ovom krizom. Kao najmoćnija regionalna grupacija u zapadnoj Africi, ECOWAS je već intervenirala u sukobe i krizne situacije. Ova situacija u Nigeru predstavlja najozbiljniji test za ECOWAS i njegovu sposobnost rješavanja unutarnjih sukoba.
Posljednji ECOWAS-ov vojni angažman bio je u Gambiji 2017., ali analitičari predviđaju kako se usprkos prijetnjama ECOWAS neće upustiti u vojnu akciju jer Gambija je najmanja afrička zemlja sa slabim vojnim snagama, a Niger je velik kao dvije Francuske s dobro obučenom i moćnom vojskom.
Za razliku od zemalja okupljenih u ECOWAS-u susjedne zemlje Mali, Burkina Faso i Gvineja podržavaju novu vojnu vlast u Nigeru.
Niger inače ima poseban značaj za zapadne sile, posebice Sjedinjene Države i Francusku, zbog borbe protiv islamističkog nasilja. Stotine milijuna dolara pomoći i tisuće vojnika stacioniranih u toj zemlji svjedoče o tome koliko je Niger važan zapadni saveznik. Inozemna pomoć čini značajan udio nacionalnog proračuna Nigera, što ga čini potpuno ovisnim o podršci izvana. Uz vojnu suradnju, Niger pod vlašću Bazouma je cijenjen zbog prihvaćanja zapadnih vrijednosti, a Bazoumovo zalaganje za smanjivanje nataliteta osobito je dobro prihvaćeno u tzv. međunarodnoj zajednici.
Zapadne zemlje vide Niger kao prijatelja u nestabilnom susjedstvu i podržavaju njegov put prema modernizaciji dok ovu krizu doživljavaju kao značajan korak unazad u daljnjem razvoju Nigera.
Ova kriza u Nigeru ostavlja i mnoga otvorena pitanja.
Naime, nigdje se ne raspravlja o razlozima puča. Ostaje nejasno što pučisti zamjeraju predsjedniku te kako to da ga nisu ubili, protjerali ili stavili u zatvor. Umjesto toga, svrgnuti predsjednik nalazi se u kućnom pritvoru, prima strane delegacije, komunicira preko društvenih mreža i prkosi vojnoj vlasti koja ga je svrgnula.
Ostaje i nejasno kakvu ulogu u ovom puču ima Rusija odnosno grupa Wagner i Jevgenij Prigožin, čije su snage raspoređene u susjednom Maliju. Kako to da su podržavatelji puča u Nigeru mahali ruskim zastavama i izvikivali parole podrške Rusiji i Putinu. Iako se spominje mogućnost ruskog sudjelovanja u ovom puču stručnjaci drže kako je malo dokaza koje potvrđuju tu ideju, spomenuti simbolizam ustvari je posljedica anti-zapadnjačkog raspoloženja u Nigeru.
U svakom slučaju odgovore na ova i mnoga druga pitanja dobit ćemo u tjednima i mjesecima koji slijede…
