Hrvati u BiH imaju more političkih stranaka, ali od onih s nekim realnim utjecajem prednjači HDZ BiH. Ima na sceni još nekoliko stranaka i njihovih lidera poput Ilije Cvitanovića, čelnika HDZ-a 1990, stranke koja je nastala 2006. kada se dio nezadovoljnika iz HDZ-a BiH odlučio otisnuti na autostradu vlastitog političkog djelovanja, kao i HSS koji vodi karizmatični Mario Karamatić i HNP, čija je priča slična kao i devedesetkina, a iza kojeg stoji Ivan Vukadin, nekadašnji načelnik općine Tomislavgrad i sadašnji predsjednik vlade Hercegbosanske županije koja, uz Livno i Tomislavgrad, ima još nekoliko manjih općina: Kupres, Grahovo, Glamoč, Drvar…
Sva ta odvajanja od HDZ-a BiH nisu bila ideološkog nego interesnog karaktera, kako po pitanju HDZ-a 1990 2006. godine, tako i HNP-a kasnije. Bilo je, doduše, različitih pogleda na neke politike između predsjednika HDZ-a 1990 Bože Ljubića i tadašnjeg i današnjeg čelnika HDZ-a BiH Dragana Čovića, međutim, interes je taj koji je doveo do razdvajanja zajedničke stranačke priče a ne različit pogled na, naprimjer, gay prava ili legalizaciju marihuane.
Treća takva priča, odvajanja od HDZ-a BiH, dogodila se nedavno u Žepču, u središnjoj Bosni, gdje je nekolicina aktivnih članova stranke od kojih su pojedini obnašali i važne dužnosti okrenula leđa dojučerašnjoj stranci i osnovala novu – Hrvatski demokratski savez – predsjednik HDS-a je Ivo Tadić, dojučerašnji prekaljeni HDZ-ovac, razlog za osnivanje te nove, treće stranke, nije ideologija nego opet interesi. Na razini žepačkog HDZ-a su se sukobili Tadić i njegovi i gradonačelnik Mato Zovko i njegovi i tu je pukla tikva.
U zraku se može namirisati nešto slično i u Širokom Brijegu gdje je ekipa nezadovoljna očitim političkim kriminalom koju provodi čelnik stranke u Širokom i gradonačelnik Miro Kraljević pa ni nastanak neke nove stranke u gradu na Lištici nije isključen, ali ostaje za vidjeti hoće li se te razlike nekako pomiriti ili, kao i ranije, ponovo gurnuti pod zadebljani tepih.
Povijest nastanka Hrvatske republikanske stranke koja je uz HDZ 1990 jedina donekle ozbiljna oporbena stranka je također neizravno vezana za HDZ. Naime, HRS je nastao odvajanjem od HDZ-a 1990 koji se ranije odvojio od HDZ-a BiH. Hrvati u BiH, dakle, imaju jedan ideološki bunar iz kojeg se napajaju sve njihove stranke.
Alternativa gotovo da i ne postoji – ne stranačka – nego ideološka i to će biti tako još neko vrijeme. Pokušaj da među njima zaživi neka lijeva ili liberalna ideja za sada ne postoji. Nešto kao Možemo! ili barem HSLS jednostavno – nema.
Jasno je dakle, da je to pozicija nekog desnog centra prema desno, to je ono što politički žive Hrvati u BiH.
Vratimo se sad na najjaču od spomenutih stranaka. To je HDZ BiH. Njega vodi Dragan Čović već dva desetljeća i neprekidno je u vlasti na svim razinama – od državne do općinske – uz povremene i gotovo zanemarive prekide.
HDZ BiH je sestrinska stranka (što god to značilo) HDZ-u Hrvatske, ali odnos tih dviju stranaka, pogotovo na razini Čović – Plenković, baš i nije sestrinski. Više je nekako polusestrinski.
HDZ BiH nije partner Hrvatskom HDZ-u zadnjih godina, više dođe kao nekakva ispostava i djelatnik HDZ-a Hrvatske, tu nema iskrenog i partnerskog odnosa nego se podrazumijeva da će Čović uraditi nešto što od njega bude zahtijevao Plenković čak i ako to nije izravan hrvatski interes.
Hrvati u BiH prokockali priliku
Primjer za to je viđen prije jedno dvije godine. Tada je, nekoliko mjeseci nakon početka rata u Ukrajini, prvo Švedska potom i Finska izrazila želju da postane članica NATO Saveza. Milanović je tada predlagao da se takvo što uvjetuje od stranke službenog Zagreba i da se kaže: OK, može, ali nam pomozite oko Izbornoga zakona u BiH i toga da Hrvati u BiH sami biraju svoje predstavnike. To nije učinjeno.
Na stranu sada to je li Milanović blefirao kada je to govorio i bi li on sam imao hrabrosti postaviti takav uvjet iz pozicije šefa vlade, ali je činjenica da Plenković nije pokušao igrati na tu kartu. Također je činjenica da Čović javno nije dao do znanja da je suglasan s idejom Zorana Milanovića i Hrvati u BiH su tu prokockali priliku kakva se ne dogodi često.
Zato bi za Hrvate u BiH bilo bolje da HDZ ne bude stranka koja će sastaviti novu većinu i vladu. Hrvatima u BiH u Zagrebu treba partnerski a ne podanički odnos. Preko stranačkih veza će lakše biti za neke projekte ako vlast u Zagrebu opet bude činio HDZ i Plenković, ali će za bolji položaj Hrvata u BiH, a na koncu konca i za pravedniji odnos između službenog Mostara i službenog Zagreba bolje biti da HDZ bude oporba a premijer netko drugi.
I Milanović i Plenković su zadali pravac koji će se slijediti kada je u pitanju BiH. Strateški interes Hrvatske je što bolji položaj njenih vlastitih državljana u toj zemlji, ali taj isti interes nekako ostane negdje u podrumu jer prvotni ispadne stranački interes. Kada bi HDZ u Hrvatskoj skliznuo s vlasti to ne bi bilo tako. Načela bi se znala i temeljnih politika bi se držao tko god bude premijer, za projekte i projektiće bi trebalo malo više lobirati nego sada, ali, Bože moj, strateški i nacionalni interes Hrvata u BiH je svakako to da im drugi ne biraju predstavnike i da ne postanu nacionalna manjina u vlastitoj državi koju su u krvi stvarali, a ne završetak staračkog doma negdje u Kiseljaku ili izgradnja škole u Čitluku.
Za osam godina Plenkovićeve vlasti vidjeli smo, uglavnom, ovo drugo. Bi li se to mijenjalo na bolje eventualnim dolaskom Milanovića – treba vidjeti, ali bi hrvatski položaj u BiH, u najgorem slučaju, ostao isti.
Mit o superizbornoj godini i nekim tamo dole Bosancima što nam biraju vlast
