Dan antifašističke borbe danas je službeni državni blagdan Republike Hrvatske, no povijesna istraživanja pokazuju da je priča o „početku“ antifašističkog otpora u Sisku 22. lipnja 1941. znatno pojednostavljena i naknadno mitologizirana.
Na temelju novijih uvida u arhivsku građu i svjedočanstva, povjesničari poput Hrvoja Čape u podcastu Večernjeg lista i publicista Zvonimira Despota u objavi na njegovoj facebook stranici nameće se potreba da se taj događaj preciznije smjesti u stvarni tijek zbivanja. I sam bi se praznik u tom smislu trebao kalendarski korigirati.
Današnji državni blagdan
Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj danas se obilježava 22. lipnja, ali sve je jasnije da je taj datum u velikoj mjeri politički, a manje povijesno utemeljen. Dok je u socijalističkoj Jugoslaviji kao Dan ustanka naroda Hrvatske slavljen 27. srpnja – datum iza kojeg, kako upozorava Zvonimir Despot, stoje i zločini i etničko čišćenje prikriveno mitom o „ustanku“ u duhu “bratstva i jedinstva” – u samostalnoj Hrvatskoj stvoren je novi simbolički oslonac u Sisku i 22. lipnju, iako arhivi pokazuju da se toga dana još nije rodio nikakav „odred“, nego tek situacija u kojoj mala skupina komunista bježi u ilegalu.
Despot zato predlaže da se i 27. srpnja i 22. lipnja napokon pogledaju bez mitova: prvi kao potpuno kompromitiran i činjenicama i zločinima, drugi kao datum koji treba jasno razlikovati od stvarnog trenutka formiranja sisačkog odreda krajem srpnja i početkom kolovoza – ako želimo da kalendar počne pratiti povijest, a ne obrnuto.
Službeni praznik i službeni narativ
Dan antifašističke borbe obilježava se 22. lipnja, u spomen na navodno osnivanje Prvog sisačkog partizanskog odreda 1941. godine. Taj datum u hrvatskom je javnom diskursu predstavljen kao jasan „početak“ antifašističkog otpora na hrvatskom tlu, simbol kontinuiteta s partizanskom borbom i dokaz da „hrvatski antifašizam“ ima svoj vlastiti temelj u sisačkim komunistima.
Što se doista dogodilo 22. lipnja 1941.
Članak u Večernjem listu, oslonjen na istraživanja Hrvoja Čape, pokazuje da se iza legende o Sisku kao „prvom partizanskom odredu“ 22. lipnja krije znatno složenija i prizemljenija priča. Tog dana, nakon napada Njemačke na SSSR i dramatičnog obrata u politici Kominterne, sisački komunisti suočeni su s pojačanim pritiscima i uhićenjima, te u žurbi organiziraju povlačenje ključnih kadrova iz grada.
Umjesto formiranog vojnog odreda u šumi, arhivi i svjedočanstva govore o manjoj skupini koja se sklanja u kuću u Žabnu, kod Katice Lasić Lovreković, nastojeći izbjeći uhićenja i stvoriti uvjete za ilegalni rad. To znači da 22. lipnja nema jasno strukturirane vojne jedinice, zapovjedne hijerarhije ni razrađenog plana diverzija: riječ je više o bijegu u ilegalu, improviziranom spašavanju ljudi i stvaranju embrija buduće oružane skupine.
Od ilegalne skupine do odreda
Prema Čapinoj rekonstrukciji, ono što danas nazivamo Prvim sisačkim partizanskim odredom nastaje kroz proces koji traje tjednima, a ne jedne noći. Tek krajem srpnja i početkom kolovoza skupina dobiva obilježja stvarne vojne jedinice: širi se broj boraca, učvršćuje baza u šumi Brezovica, uspostavlja se jasna zapovjedna struktura i definiraju konkretni zadaci i ciljevi.
Drugim riječima, između 22. lipnja i početka kolovoza postoji vremenski i sadržajni jaz: prvi datum označava početak ilegalizacije i povlačenja komunista iz Siska, dok se tek kasnije može govoriti o stvarnom „odredu“ u vojnom smislu. Službeni narativ taj je proces drastično skratio i sveo na jedan simbolički datum, čime je politička potreba za „prvim partizanima“ prevagnula nad preciznom kronologijom.
Jugoslavenski mit o „ustanku“ u Srbu
Ako se vratimo unazad, u socijalističkoj Jugoslaviji i SR Hrvatskoj ključni antifašistički praznik bio je 27. srpnja – Dan ustanka naroda Hrvatske, vezan uz događaje u Srbu i širi ustanak u Lici i na Baniji. Taj je datum desetljećima slavljen kao čist, herojski početak „narodnog ustanka“, premda iza njega stoji i niz zločina nad civilnim stanovništvom i etnički motiviranog nasilja koje je mitologizirani narativ sustavno potiskivao. Napad na hrvatska sela, ubojstva civila, spaljivanja i protjerivanja Hrvata bili su događaji koje je hrvatski narod desetljećima slavio kao svoj Dan Ustanka.
Između kalendara i istine
Despot inzistira na dvostrukom razotkrivanju: prvo treba skinuti mitološku patinu s 27. srpnja, koji je opterećen zločinima i etničkim nasiljem, a zatim i s 22. lipnja, koji ne odgovara stvarnom trenutku nastanka sisačkog odreda. Njegova je ključna teza da antifašizam ne smije počivati na lažnim ili iskrivljenim datumima, jer time postaje taocem politike.
Despot stoga predlaže da se kao stvarni referentni okvir za formiranje sisačkog odreda uzmu datumi kraja srpnja i početka kolovoza 1941., kada skupina objektivno poprima obilježja vojne postrojbe. Istodobno, 22. lipnja može ostati označen kao dan ilegalizacije i početka otpora sisačkih komunista, ali jasno odvojen od trenutka kada nastaje ono što se doista može nazvati „odredom“.
Ako želimo ozbiljno govoriti o antifašizmu kao civilizacijskoj vrijednosti, moramo biti spremni priznati i tamne strane njegova komunistička lica koje je pokazao u istočnoj Europi, a osobito u Hrvatskoj i nad pripadnicima našeg naroda.
Osim toga, vrijeme je da se odmaknemo od mitova i počnemo uvažavati historiografske metode i dokaze. Neki će to nazivati revizionizmom. Takvi povjesničari koriste ovu etiketu da bi opstala mitologija koju su desetljećima stvarali, ali “ništa nije tajno što se neće očitovati; niti išta skriveno što se neće saznati i na vidjelo izići.” (Lk 8,17; usp. Mt 10,26)
Po(d)bačaj antifašističkih marševa
Peternel o koncertu partizanskih pjesama: “Provokacija i financiranje ideologije javnim novcem”
Trump najavio mjere protiv ljevičarskih skupina, Antife nazvao terorističkom organizacijom
