Kad čovjek danas prođe pored Maksimira i pogleda ono što je ostalo od nekadašnjeg hrama nogometa, ne može se oteti osjećaju duboke sramote i tuge. Taj stadion već desetljećima nije mjesto gdje se s ponosom dolazi navijati i slaviti sportske pobjede, nego obična građevinska rupa, hrpa željeza i opasna ruševina koja stoji usred glavnoga grada kao nijemi svjedok nečije nesposobnosti.
Svi mi dobro znamo koliko naš narod voli nogomet, s kolikim srcem naši reprezentativci igraju za reprezentaciju i kakve čudesne svjetske uspjehe ostvaruju, često u uvjetima koji nemaju veze s modernim sportom. A što za uzvrat dobivaju i sportaši i ovaj napaćeni narod? Samo prazne priče, makete na papiru i obećanja koja se mijenjaju kako se mijenjaju i vlasti.
Dvjesto milijuna eura za tuđe prve korake i skupe eksperimente
Najnovija epizoda ove beskrajne sapunice prešla je svaku granicu zdravog razuma. Spominje se cifra veća od dvjesto milijuna eura našeg, teško stečenog novca iz proračuna, a posao se daje u ruke ljudima koji s tim nemaju veze.
Umjesto da se angažiraju domaći stručnjaci, ljudi koji poznaju teren, naš mentalitet i potrebe, na natječaju pobjeđuju neki mladi strani arhitekti kojima je ovo – ni manje ni više – nego prvi stadion u karijeri! Pa tko je tu lud? Zar je moguće da se višemilijunski nacionalni projekti daju nekom za vježbanje i skupe eksperimente? Dok se naš novac tako lako rasipa, obični ljudi u ovoj zemlji zbrajaju svaki euro da bi preživjeli mjesec.
Politika bez vizije i brige za malog čovjeka
Kada se malo bolje zagrebe ispod površine, jasno je da Maksimir nikada nije ni bio pravo sportsko pitanje, već čista politička igra. Ovoj vlasti i ovim garniturama nije stalo ni do Dinama, ni do navijača, ni do sporta općenito.
Bitno je samo tko će ubrati političke bodove, tko će se slikati s maketama i čiji će prijatelj dobiti svoj dio kolača. Gradonačelnik i njegovi poslušnici ponašaju se kao da je gradska blagajna njihova privatna prćija u kojoj mogu raditi što hoće, dok se gradske ulice i kvartovi guše u komunalnim problemima. To je politika u kojoj se gleda samo vlastita korist, dok se potrebe običnih ljudi potpuno ignoriraju.
Maksimir zaslužuje biti ponos grada
Cijela ova maksimirska lakrdija zapravo je savršena slika stanja u cijeloj našoj državi. Dok se milijuni eura bacaju u vjetar na sumnjive projekte i strane arhitekte, za poštene mirovine, zdravstvo, škole i normalan život novca navodno nema.
Političari su se potpuno odrodili od naroda, žive u svom svijetu privilegija i misle da narod ima pamćenje ribice pa će zaboraviti sva obećanja. No, ljudima je s pravom dosta toga da ih se pravi budalama. Dosta im je tapšanja po ramenu i praznih riječi dok nam država propada u temeljima.
Vrijeme je da se napokon prestane šutke promatrati kako nam pred očima rasprodaju sve vrijedno i grade spomenici nečijoj nesposobnosti. Maksimir zaslužuje biti ponos Zagreba i Hrvatske, ali to neće postati dok god o njemu odlučuju ljudi kojima je fotelja važnija od općeg dobra.
Narod više ne želi financirati tuđe igračke i eksperimente. Vlast postoji da služi narodu, a ne narod vlasti – i to je lekcija koju će ovi politički mešetari kad-tad morati naučiti.
